Hrvoje Klasić: 'Bože, dao si nam krivog Plenkovića'

U travnju 1941., nakon što je Kraljevina Jugoslavija napadnuta i poražena, Dalmatinci su sa strahom i zebnjom očekivali daljnji razvoj događaja. Iako je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska, budućnost obale i otoka bila je i dalje neizvjesna. Već sama činjenica da je talijanska vojska preuzela vlast po dalmatinskim gradovima i otocima nije slutila na dobro. A loše slutnje su se i obistinile 18. svibnja 1941., kad su Italija i NDH sklopili dogovor o granicama kojima je najveći dio hrvatske obale i otoka (p)ostao talijanski. Uz neke izuzetke kao što je npr. bio otok Hvar. Barem službeno. Jer iako je taj otok ušao u sastav Velike župe Cetina, stvarnu vlast su sve do kapitulacije 1943. u svojim rukama imali Talijani. Nije da ustaše nisu pokušale ovladati otokom, ali ih Hvarani jednostavno nisu doživljavali kao “svoje”. Otpor otočana Talijanima i ustašama bio je svakodnevan i sveprisutan. Ponajprije zahvaljujući članovima i simpatizerima Komunističke partije. Već od ljeta 1941. bojkotiraju se pozivi u vojne formacije NDH, organiziraju akcije prikupljanja oružja i municije, a iz dana u dan sve više Hvarana na različite načine počinje pomagati narodnooslobodilački antifašistički pokret. Osnivaju se partizanske jedinice na otoku, ali se otočani uključuju i u brojne jedinice na kopnu.

Među hrabrim Hvaranima, koji nisu bili za dom spremni, ali su dali sve od sebe za smrt fašizmu, bili su, naravno, i članovi stare hvarske obitelji Plenković. Kao npr. Jakov Plenković, skojevac i komunist, borac najprije Biokovskog partizanskog odreda, a zatim politički komesar čete u legendarnoj 2. dalmatinskoj proleterskoj brigadi, koja je nevjerojatnu hrabrost pokazala u bitkama na Neretvi i Sutjesci. Jakov, nažalost, nije dočekao slobodu. Poginuo je 1945. u završnim operacijama oslobađanja zemlje. Više ratne sreće imao je njegov suborac u 2. dalmatinskoj Grgo Plenković. Doprinos borbi protiv okupatora i njihovih domaćih sluga dali su i Hvarani Ante i Ivan Plenković, borci 11. dalmatinske udarne brigade. Naravno, osim na kopnu, Plenkovići su dali doprinos i borbi na moru kao pripadnici mornaričkih odreda Narodnooslobodilačke vojske. Da spomenem tek Viktora Plenkovića, Bartula Plenkovića, Roka Plenkovića i Antuna Plenkovića.

Posebno je zanimljiva sudbina Ljube Plenkovića. Nakon što se dokazao ilegalnim radom u Splitu, on se kao 17-godišnjak uključio u partizanske redove. Bio je najprije borac Cetinskog odreda, pa 10. dalmatinske, da bi zatim kao dobrovoljac pristupio najelitnijoj partizanskoj postrojbi - Prvoj proleterskoj udarnoj brigadi. U ratu je nekoliko puta ranjen, a iznimnu snalažljivost i hrabrost pokazao je tijekom desanta na Drvar (25. 5. 1944.) boreći se po ulicama toga grada protiv udruženih njemačko-ustaško-četničkih snaga. Za Ljubu Plenkovića službeni kraj rata u svibnju 1945. nije bio i kraj borbe za slobodnu Jugoslaviju. Sljedeće dvije godine kao pripadnik Jugoslavenske armije nastavio se boriti protiv ostataka četničkih bandi na teritoriju BiH i Srbije.

Neki Plenkovići, koji su se uključili u NOB, bili su članovi ili simpatizeri Komunističke partije. Ali neki nisu. Međutim ni oni nisu imali dilemu koju stranu u ratu trebaju podržati. A to sigurno nisu bile sluge talijanskih i njemačkih okupatora, tj. ustaše. Jedan od tih, koji nije bio komunist, ali će pomagati antifašistički narodnooslobodilački pokret, bio je i Hvaranin Andrija Plenković. Andrija ne samo što nije bio komunist, nego je za Kraljevine Jugoslavije na izborima 1938. bio kandidat opskurne profašističke Jugoslavenske narodne stranke koja se zalagala za integralno jugoslavenstvo i podržavala “šestojanuarsku diktaturu” kralja Aleksandra Karađorđevića. Na tim izborima on je u hvarskom srezu bio protukandidat članu HSS-a, koji je na kraju osvojio više od 4000 glasova, a Andrija Plenković tek 11.

Bez obzira na starost, zanimanje, ideološku opredijeljenost ili način doprinosa NOB-u, Plenkovićima tijekom Drugog svjetskog rata ustaštvo ni u kojem obliku nije bilo prihvatljivo. Domoljublje i nacionalni ponos oni su dokazivali antifašizmom. Izvikivanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” za njih nije bila logična poruka. Niti ikome u Zagrebu, a posebno ne ljudima u Dalmaciji.

Devedesetih se u Hrvatskoj kao zvijezda dance glazbe proslavio pjevač Senna M, kojega su zbog osebujnog stila mnogi ismijavali. Zato su, nakon pogibije vozača formule 1 Ayrtona Senne 1994., svi shvatili šalu autora jednog zagrebačkog grafita: “Bože, uzeo si krivog Sennu”.

Nakon što posljednjih mjeseci svjedočimo toleriranju vala desnog ekstremizma i veličanja ustaštva, pri čemu premijer Plenković isticanje ustaškog pozdrava smatra “logičnom porukom”, na pamet mi pada možda i jedan novi grafit: “Bože, dao si nam krivog Plenkovića”.