HOS-ovih postrojbi nije bilo na Maslenici 1993. Kome sad tamo trebaju hosovska obilježja?

Premda nikakvog HOS-a 1993. više nije bilo (niti ga je moglo biti) u krvavim borbama na Maslenici, pa nikakvim hosovskim obilježjima i ne treba biti mjesto na obilježavanju ove akcije, opet su ondje osvanuli crnokošuljaši i opet se predsjednik države, ali ovaj put zajedno s vojnim zapovjednicima i načelnikom Glavnog stožera, povukao s ceremonije.

Operacija Gusar, danas poznatija kao operacija Maslenica, bila je oslobodilačka operacija Oružanih Snaga Republike Hrvatske i pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova RH, protiv vojnih snaga tzv. "Republike Srpske Krajine". U akciji je oslobođeno zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovna luka Zemunik, a naknadno je i neplanirano oslobođena i brana Peruća, koju su pobunjeni Srbi htjeli dići u zrak. Poginulo je 127 hrvatskih vojnika, ali i gotovo 490 pripadnika raznih srpskih postrojbi, među kojima su bili i arkanovci, snajperski metak je dokrajčio jednog od zapovjednika Martićeve vojske oficira Momčila Bogunovića, a smrtno je ranjen i četnik Veljko Milanković, učenik kapetana Dragana i zapovjednik zloglasne postrojbe bosanskih Srba Vukovi s Vučjaka.

Kome onda danas, na obilježavanju jedne od najtežih i najbolnijih ratnih akcija, treba oživljavanje neoustaškog znamenja i pozdrava pod zastavama HOS-a? Takvo paradiranje ima sve manje veze čak i s odavanjem počasti ljudima koji su se pod tim oznakama doista jedno vrijeme borili i ginuli. A nema veze s obiteljima koje su u zadnjim danima siječnja 1993. pozivane u hrvatske vojarne gdje su bili posloženi deseci lijesova s tijelima njihovih najmilijih. 

Valja jasno reći da ni velika većina HOS-ovaca, uglavnom vrlo mladih i vrlo hrabrih ljudi koji su tim postrojbama pristupali jer je to bio najbrži i najlakši put da se uključe u obranu zemlje, nije imala nikakve veze s ustaškom ideologijom čije je ambleme svojoj stranačkoj paravojsci prišio Dobroslav Paraga. Pa zašto onda itko želi danas paradirati u crnim uniformama i mahati crnim zastavama, zašto to čine i ljudi koji HOS-a nisu vidjeli? Jedan od mogućih razloga je, naravno, puko provociranje aktualne vlasti i demonstriranje određenih političkih interesa, dakle prozirna igra kakva je u neko drugo vrijeme završavala i s plinskim bocama na ulicama. Mnogi će se zapitati; stoji li netko iza takvih provokacija, manipulira li netko tim ljudima. I nerijetko će se na ova pitanja nametati pozitivan odgovor. Ali, ako iza takvih podzemnih motiva doista stoji kakav politički ili paraobavještajni interes, onda valjda postoje i službe koje bi se time trebale ozbiljnije baviti. Ili je i u tim službama previše ljudi kojima je nejasna zloslutnost crnih košulja na ulicama hrvatskih gradova? 

Drugi je problem širi, a dugoročno i opasniji. Njegovo je ime neznanje, glupost. On je rezultat bijednog školstva, bezvrijednih udžbenika povijesti i onih profesora koji nisu u stanju ili nemaju hrabrosti učenike podučiti elementarnim činjenicama o antifašističkoj borbi, o ustaškim zločinima, a onda i o povijesnom i političkom kontekstu u kojem je Paragin HOS nastao i u kojem je 13. siječnja 1992. naredbom Franje Tuđmana nestao. Tuđman se, naravno, s HOS-om obračunao prije svega zbog činjenice da je stranačka paravojska predstavljala potencijalnu prijetnju pravnom poretku ratom prepolovljene zemlje, ali on je i javno iznio stav da crnokošuljašima nema mjesta u Hrvatskoj.

Žalosno je da su kasnije vlade, pa i ona SDP-ova, poticale ili omogućavale posve nepotrebno oživljavanje hosovske ikonografije. SDP-ova Vlada je, na primjer, propustila zakon koji dopušta da se u grbu udruge HOS-a doslovno promovira ustaštvo, za Karamarka je hosovska priča bila posve legitimna i izravno ju je je poticao, a Plenkovićev strah od stranačke desnice je uvijek bio prevelik da bi se obračunao i s najbenignijim neoustaškim karikaturama.