Prvi posjet Dječjem selu u predbožićno vrijeme bio je presudan. U tom je trenutku osjetila da je to mjesto na kojem želi biti. Odgojila je 23 djece do danas. Zbog velikog srca koje im je dala na dlanu, ona je Ponos Hrvatske
ONA JE PONOS HRVATSKE
Grozdana je 25 godina bila SOS mama: 'Najteže mi je pala mirovina. Volim ih sve'
Čitanje članka:
5
min
Ne bih ni trenutka promijenila. To mi je bila najbolja odluka. Naučila sam biti opuštenija, ne biti prestroga prema sebi i ne očekivati previše. Nisu mi dali ostarjeti, ispričala nam je Grozdana Poljak (66) SOS majka Dječjeg sela Ladimirevci.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:53
Njezin put do poziva SOS mame nije započeo planom, nego unutarnjim nemirom. U trenutku kada je osjećala nezadovoljstvo poslom i životnim okolnostima, slučajno je na radiju čula oglas da SOS Dječje selo Hrvatska traži SOS mame. Iako u početku nije znala što to točno znači, nešto ju je u toj poruci privuklo. Radoznalost je prerasla u interes, interes u odluku, a odluka u životni poziv koji će obilježiti sljedećih dvadeset i pet godina njezina života.
- Sasvim slučajno sam čula, mislim da je baš na radiju bila reklama da se traže SOS mame za SOS Dječje selo Hrvatska. Meni je to sve bilo nepoznato, nisam znala o čemu se radi, ali kako se ponavljalo nekoliko dana, jednostavno me ta priča zainteresirala i činila mi se zgodnom. Počela sam pitati prijatelje zna li netko što je to i kako to funkcionira. Jedan je rekao da zna prijateljicu koja to radi u Lekeniku. Lekenik je već tada postojao, godinu dana je funkcionirao. Raspitao se i ta nas je gospođa pozvala da dođemo vidjeti. To je bio moj prvi kontakt s Dječjim selom - ispričala nam je.
Prvi posjet dječjem selu u predbožićno vrijeme bio je presudan. Okićena kuća, dječji smijeh i toplina doma ostavili su snažan dojam. U tom je trenutku osjetila da je to mjesto na kojem želi biti. Nakon prijave, razgovora i zahtjevne četveromjesečne edukacije, tijekom koje su je educirali stručnjaci iz područja odgoja, psihologije i socijalnog rada, dobila je priliku postati SOS mama. Svoj je profesionalni i životni put nastavila u novootvorenom selu, gdje je započela novo poglavlje.
- Kad sam prvi put došla na razgovor i vidjela hrpu zamolbi na stolu, izgubila sam nadu. Bilo ih je, čini mi se, preko sto, a tražili su četiri ili pet kandidatkinja. Mislila sam da nemam šanse. Međutim, pokazalo se da su u meni vidjeli potencijal. Krenula je edukacija koja je trajala četiri mjeseca - prisjetila se.
Život SOS mame nije posao s radnim vremenom, to je način života. Dani su započinjali rano, uz tišinu prve jutarnje kave prije nego što bi kuća oživjela. Slijedilo je buđenje djece, doručak, škola, priprema ručka, kućanski poslovi, pranje rublja, sastanci u školi, odlasci liječniku. U kući od 150 kvadrata s pet ili šestero djece posla je uvijek bilo. Ipak, iza svakodnevne rutine krila se suština, stvaranje sigurnog doma za djecu koja su već doživjela gubitak i nesigurnost.
Najteži su bili trenuci dolaska novog djeteta. Dijete koje ne zna gdje je došlo, kome i zašto, često je u strahu i otporu. Tada je bilo potrebno najviše strpljenja, topline i razumijevanja. A najljepši trenutak bio je onaj kada bi dijete prihvatilo novi dom, kada bi se osjetilo sigurno i kada bi povjerenje zamijenilo nesigurnost.
- Kad sam iščekivala prvu djecu, bilo je jako stresno. Bila sam uzbuđena, ali i jako zabrinuta, pitala sam se hoću li ja to moći, kako ću sve to rješavati, ‘lomila’ sam se. S jedne strane, jedva sam čekala da taj trenutak dođe, a s druge molila Boga da preživim sve to. Kao što je i meni bilo stresno, bilo je i njima - ispričala nam je.
Najprije je, kako nam je ispričala, imala jednog dečkića pa su nakon njega došle i tri curice, jedna vrtićke dobi i dvije koje su tek krenule u školu.
- Princip je takav da oni u kući ostaju do kraja osnovne škole, pa onda odlaze u Osijek u srednju školu, gdje žive u SOS Zajednici mladih. I tako su i oni ostali sa mnom sve do srednje škole, a dolazili su i vikendom kući k meni. Tko želi, može upisati i fakultet, tko ne želi usmjerava ih se u samostalni život i u posao. Udruga SOS Dječje selo Hrvatska pomaže im u tome, da što lakše prebrode taj period - objasnila je Grozdana.
Kako kaže, za djecu škola je odgovornost za sebe. SOS mama pomaže im sa zadaćama, odlazi na roditeljske sastanke, rješava probleme s drugom djecom ili roditeljima.
- Ne mora dijete biti odlikaš, važno je da ono kao osoba bude spremno za život, da ima ugrađene vrijednosti. Nikad lagati, uvijek pozdraviti, uvijek pomoći drugome, sve te vrijednosti sam pokušala njima ugraditi koliko sam mogla - ispričala nam je.
Posebno mjesto u njezinu sjećanju imaju blagdani. Božić je bio vrijeme zajedništva, iščekivanja i radosti. Djeca bi na Badnjak jedva zaspala, a na božićno jutro u pidžamama trčala pod bor. Taj dan bio je rezerviran za smijeh, poklone i zajedničke društvene igre. S godinama je postalo tradicija da se i odrasla djeca vraćaju na božićni ručak. To joj je, kako je rekla, potvrda da je kuća koju je vodila bila više od ustanove, bila je dom.
Nakon dvadeset i pet godina otišla je u mirovinu. Iako je odluka bila planirana, prijelaz nije bio lak. Nagla tišina, izostanak svakodnevne užurbanosti i adrenalina ostavili su prazninu. Organizam, naviknut na stalnu aktivnost, reagirao je na promjenu. No upravo ju je ta kriza potaknula da pronađe novi način djelovanja. Danas kao SOS predstavnica i dalje promiče rad organizacije i prikuplja podršku za djecu, ostajući vjerna vrijednostima koje su obilježile njezin život.
- Odlazak u mirovinu bio mi je možda najstresniji trenutak u životu, nisam očekivala da će to tako biti, nisam o tome razmišljala. Ali kad je taj trenutak došao, nisam se dobro osjećala. Čak sam se i razboljela, a inače nikad nisam bila boležljiva - ispričala je.
S djecom je ostala u kontaktu. Mnogi su odrasli, završili školovanje, zaposlili se, zasnovali vlastite obitelji. Jednu je djevojčicu, koja je došla kao tromjesečna beba, kasnije i posvojila. Danas, kaže, ima veliku obitelj.
- Dečkić koji je bio moje prvo SOS dijete živi blizu mene. Nakon života u Ladimirevcima, kupila sam stančić u Valpovu. On je taj koji mi je taj stan kompletno renovirao, pomogao mi je beskrajno - dodala je.
Od djece je naučila najvažnije lekcije: biti strpljiva, ne očekivati previše, ne biti prestroga prema sebi. Naučila je ostati mlada u duši. Iako su godine prolazile, energija i vedrina koje je dijelila s djecom oblikovale su i nju samu. Danas, u mirovini, ne osjeća težinu godina, nego zahvalnost za put koji je prošla.
Kroz razgovore je došla ideja da postane SOS predstavnica. Da ide na teren, promovira rad SOS-a i prikuplja donatore. Odlučila je probati. Sada radi petu godinu kao SOS predstavnica, umirovljenica na pola radnog vremena.
- Zadovoljna sam, super mi je ekipa, susrećemo svakakve priče. Ljudi se znaju rasplakati na naše priče, a ima i onih koje ne zanima. Njih zaboravim i idem dalje. Lijepo mi je i drago mi je što pomažem i na taj način.
Priče o dobitnicima pratite u 24sata te u emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska'. Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.
Organizatori su 24sata i partner HRT, glavni pokrovitelj je PPD, a ostali ponosni pokrovitelji projekta su OTP banka, Hrvatska pošta, HEP, Admiral, Erste banka, INA, PBZ Card, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KONČAR, Fina, Hrvatska Lutrija, Telemach, Bauerfeind, JANAF, Studenac, Stega Tisak i Hotel Puntijar.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
