Duška Trgo u rat je krenula s 23 godine. Od od siječnja 1993. do kolovoza 1995. ona i članovi kirurško-anestezioloških ekipa boravili su na Velebitu i u Lukovu Šugarju, gdje je bila ratna bolnica Šiška
HRABRA MEDICINARKA
Duška je u Oluji bila medicinska sestra na Velebitu: 'Ništa nije bilo svetije nego poći tamo...'
Čitanje članka:
10
min
Duška Trgo, magistra sestrinstva, već je 37 godina medicinska sestra u KBC-u Split, tijekom radnog vijeka radila je različite poslove, no njezin profesionalni i privatni život obilježili su njena uloga i doprinos u Domovinskom ratu, u kojem je na bojišnici bila i u vrijeme Oluje, za koju kaže da je najveličanstvenija vojno-redarstvena akcija u ratu.
U rat je krenula s 23 godine, mlada i slobodna, takve su, kaže nam, bile "podobnije" jer, kao što joj je jedan liječnik u šali rekao, "nema tko za njima plakati", prisjeća se Duška na početku razgovora za 24sata.
- Kad je počeo rat 1991., radila sam kao operacijska sestra u operacijskoj dvorani. U ratu su bili potrebni svi, a poglavito medicinski kadrovi, među kojima su prednjačili kirurzi, anesteziolozi sa svojim tehničarima i operacijskim sestrama. U rat sam krenula u travnju 1991. mada mi se u papirima vodi 1. 7. 1991. Boravila sam na području Vrlike dok je ondje zapovijedao Ratko Mladić, što dovoljno govori o situaciji u tom kraju i svim neprijateljskim aktivnostima, kao i o blizini brane Peruća i pokušaju srbočetničkih snaga i JNA da je sruše. Vrlika i njena okolica bili su područje ozbiljnog neprijateljskog djelovanja - kaže nam Duška Trgo.
Od travnja do kolovoza 1991. godine trajale su borbe, a u kolovozu je Vrlika, priča nam, pala. Duška se tad sa svojom liječničkom ekipom u zadnjim satima prije pada uspjela izvući.
- U napadu smo imali imali mrtve i ranjene, pri povlačenju smo ih sve uzeli sa sobom, kao i nešto medicinske opreme, koju smo pod udarom granata uspjeli staviti u jedno vozilo i pod vatrom kroz prvu liniju izaći iz Vrlike - prisjeća se početka rata.
KBC Split držao je, dodaje, mnoge punktove, bilo priručne ambulante ili ratne bolnice, kako u Hrvatskoj tako i u BIH. Duška je boravila i radila u ratnim bolnicama u Sinju, Metkoviću, Grudama i Prozor-Rami, gdje je provela mnogo vremena. Ondje su držali ratnu bolnicu.
- Išli smo preko Vran planine, koja je bila teško prohodna, pa je putovanje od Splita do Rame trajalo osam sati, a inače su potrebna tri sata. U podrumu tvornice disketa bila je ratna bolnica. Ondje smo jednom prilikom imali najnevjerojatnije spašavanje, a bila je riječ o improviziranoj seoskoj bolnici. Stigao nam je mladi pacijent s dvije prostrjelne rane na srcu. Otvorili smo mu prsište i vidjeli da ima dvije rupe, a potom je u jednom trenu nakratko nestalo struje. Potom sam izvadila lampu da osvijetlim kirurgu koji je nastavio operirati. Kad smo ga zbrinuli, trebalo ga je što prije transportirati u Split. Zvali smo da organiziraju let, no rekli su nam da je magla i da ga ne mogu prevesti. Morali smo čekati jutro i glumiti respirator. Doktorica Mileva, tehničarka Iva i ja cijelu smo se noć izmjenjivale i stiskale mijeh na njegov tubus kako bismo mu upuhivale zrak. U šest sati kirurg i ja ukrcali smo ga u helikopter i poslali u Split. Poslije smo zvali splitsku bolnicu da čujemo kako je, a on, ne samo da je bio dobro nego su ga prebacili s intenzivne na odjel. Roditelji mu nisu mogli vjerovati da je ostao živ. Spasili smo ga u nemogućim okolnostima - opisala nam je Duška.
Poslije je taj kirurg išao na edukaciju u inozemstvo i pokazao fotografije s te operacije jer nisu mogli vjerovati da smo ga operirali i spasili.
Pored redovnog rada u splitskom KBC-u, u operacijskoj dvorani, koji je, kaže, bio iznimno težak i zahtjevan, rada u kojem se operacijska svjetla nisu danima gasila, 24-satna dežurstva, gdje su operacijski timovi mijenjali jedni druge, često su kirurške operacijske dvorane bile "prva borbena linija" jer se vodila bespoštedna borba za svaki ljudski život.
- Posebni izazov za kirurške ekipe bio je zahtjev MUP-a RH da mobiliziraju i osposobe specijalne snage koje će biti potpora i medicinska skrb specijalnim jedinicama MUP-a. Prvi izazov i prvi veliki zadatak bila je akcija Maslenica, u kojoj su sudjelovale ekipe KBC-a Split. Od Maslenice pa sve do Oluje, znači od siječnja 1993. do kolovoza 1995., članovi kirurško-anestezioloških ekipa i ja boravili smo na Velebitu i u Lukovu Šugarju, gdje smo imali ratnu bolnicu Šiška. Godinama ili mjesecima hodočastili smo na Svetu planinu, na obronke Svetog brda, Marasovca, Ivinih vodica, Dušica i Bukve čekajući dan kad ćemo slobodno prošetati do 'granica tzv. Srpske Krajine', kad nas ujutro neće buditi radio s kojega kažu 'Zadar je oduvek bio srpski grad', kad više neće dolaziti zapovijed 'prvi stupanj pripravnosti jer bez glave nećete biti upotrebljivi'. Kad više neće biti prijetnji od mina, granata, metka, groma, munje, poskoka, medvjeda, jazavca, snijega, magle, bure, vrtače, ponora i četnika. Taj dan dočekali smo upravo na Velebitu - govori nam Duška.
Večer uoči akcije, kaže, osjećali su u zraku da se sprema nešto veliko. Spremala je Duška drenaže da drugi dan na to ne gubi vrijeme, ako joj zatrebaju.
- Rasporedila sam ih u šatoru da mi sve bude pod ruku i dala ogledalce maskiranim izviđačima za još jedan pogled prije nego što krenu. Za Oluju smo bili na raznim položajima, svake dvije jedinice imale su jednu prateću liječničku ekipu. Rekli su nam navečer da se spremimo za bojište. A kad se navečer spremamo, znamo da se nešto veliko događa. Vladao je taj osjećaj u zraku iako nam nije bilo rečeno što. Na Velebit sam išla sa sanducima sa svom mogućom opremom, radila sam pripremu za slučaj ranjavanja. Držali smo južne obronke Velebita. U jednom trenu išli smo skoro do sjevernih obronaka, ali smo se u trenu primirja morali povući. Kad biste išli u izvidnice, mogli ste vidjeti odjeću cijelim putem, vidjelo se da su ljudi htjeli ponijeti nešto sa sobom, no kako je put odmicao u egzodusu, kad su prognanici bježali pred okupatorom, samo su se rješavali te odjeće. Naš zadatak u Oluji bio je osloboditi područje RS-a, a s Velebita su se spuštale snage MUP-a RH. Mi smo bili pričuvni sastav MUP-a, prošli smo kompletnu obuku, od baratanja oružjem, ja sam imala tetejca 7,62, znala sam ga rastaviti, sastaviti i pucati. Izabrala sam pištolj jer sam računala da mi je on dostatan za samoobranu - kaže nam Duška.
Rano jutro 5. kolovoza 1995. počelo je, dodaje, pozivom "Idemo u Zadar".
- Tad je krenula najveličanstvenija vojno-redarstvena akcija u Domovinskom ratu: Oluja. Nakon svih gubitaka i padova nezaustavljivo smo napredovali, pratili smo akciju preko Motorole i u jednom trenutku prolomio se glas 'Ušli smo u Knin', a s druge veze se čulo 'A što ćemo sad?'. San se ostvario, a još ne vjeruješ, jedino što ti glavom leti: 'Bože moj, ima li išta svetije i važnije od ovog'. Najmanje što možeš je dati život za ovo i lijes s hrvatskom zastavom, to je bila ta snaga emocija koja ti pomuti razum. Nakon dva dana Oluje na Velebitu, spustili smo se u Zadar osjetiti bilo naroda koji je slavio slobodu - ispričala nam je Duška.
Od svih ratnih terena na kojima je bila, za nju je Oluja bila specifična situacija jer je ostavila oca u bolnici Merkur u Zagrebu.
- Bolovao je od leukemije, a čim je bio bolje, ja sam se odazvala pozivu i otišla na ratište. Tako sam bila i u Oluji, i to na položaju na Velebitu. I sjećam se: jednom je zazvonio telefon i kaže mi netko od kolega da je poziv za mene. I ja si mislim tko me može usred Oluje dobiti na ratištu, tko mi može smetati u takvoj situaciji. I u tom trenu, koračajući prema telefonu, pomislila sam da mi javljaju da mi je umro otac. To mi je oduzelo godine života. Taj hod prema telefonu, neizvjesnost i bojazan da ću čuti najgore vijesti... No bio je to drugi poziv. Meni se ta situacija iz Oluje posebno urezala u pamćenje - prisjeća se Duška.
Nakon Oluje je, dodaje, uslijedila akcija čišćenja terena, u kojoj je sudjelovala sa svojom ekipom. Čišćenje terena bio je, kaže nam, zahtjevan posao u ratnom, ali i moralnom smislu.
- Nakon čišćenja terena slijedilo nam je očistiti domovinu od mina. Prioritet su nam bili izvori vode, vodocrpilišta, električni dalekovodi i željezničke pruge. Trebalo je što prije vratiti život na oslobođena područja. Za mene je službeno rat završio 30. lipnja 1996., do trenutka u kojemu MUP više nije imao potrebu za kirurško-anesteziološkim ekipama - kaže nam Duška.
Ispričala nam je i kako je cijeli rat nosila fotoaparat te sve bilježila i snimala.
- I neopisivo mi je drago što jesam. Na ratištu sam fotografirala i onda bi me suborci molili da im pošaljem fotografije. Uzela bih adrese i, kad bih otišla na pauzu s bojišta, onda bi s pošte na Rivi svima slala fotografije. Bilo je po 15-20 adresa - dodaje.
Otkriva nam i kako su im kao glavno prijevozno sredstvo na Velebitu služili konji.
- Konji su nama život značili, osim helikoptera. Dakle, na terenu, kad helikopteri nisu mogli doći, imali smo konje, a nekad smo u smjeni morali i sve pješke. I ono što je značajno, inače nije običaj da na ratištu imaš kirurge na prvoj liniji obrane jer se podrazumijeva da ne možete operirati u takvoj situaciji. No specijalna policija MUP-a imala je našu mobilnu kiruršku ekipu. Bilo je svega na ratištu, jednom smo imali akciju i prva granata ranila je kirurga i instrumentarku, kirurška ekipa bila je desetkovana, ali smo se izvukli. Velebit je surova planina. Inače vojska ne ide tamo gdje ne može tenk, bilo je dana kad nije bilo opskrbe, znali smo u kolovozu stajati kraj vatre koliko je bilo hladno. A susjedi su nam ondje bili medvjedi, poskoci te jazavci, koji bi pregrizli telefonsku žicu i onda bismo ostali bez komunikacije. Posebno je surova bila magla na Velebitu pa ne vidiš ni metar ispred kuda hodaš, a ne daj bože da padneš. Znalo se dogoditi da se vrtimo u krug nekoliko sati. Posebno su teški momenti bili kad bismo primili poziv da nam je poginuo netko od prijatelja, a s druge strane onaj neopisiv osjećaj sreće kad smo ostvarili sve što smo sanjali, oslobodili zemlju - kaže nam Duška s ponosom u glasu.
Jednom je, prisjeća se, došao mladić s teškim ozljedama, obje noge su mu bile zavijene.
- Točno znam da bi ga trebalo uhvatiti za ruku i reći: 'Drži se!'. No kako sam bila mlada, pomislila sam da me može čovjek krivo shvatiti. Kad kaže on doktorici: 'Molim vas, taknite me malo po kosi, pogladite me po licu'. Znao je da će ostati bez jedne noge. Uspjeli smo mu spasiti drugu nogu pa su ga prevezli u Zagreb, a ja sam išla s njim u pratnji. Pitali su ga tko sam mu ja. A on je rekao: 'Moj mesar, ali ona je ta koja će mi doći na pir'. Nakon desetak dana je umro - tužno nam kaže Duška.
No sjetila se i jedne zabavne anegdote s ratišta, koja se ne odnosi na Oluju.
- Nije bilo helikoptera za transport nego smo išli pješke. Kolega Mladen i ja krenuli smo pješke s Marasovca u Paklenicu, gdje nas je na izlasku iz kanjona trebao čekati prijevoz. Spuštajući se niz Marasovac, snijega je bio do struka, ulazeći u duboku šumu, krenulo je grmljavinsko nevrijeme. Došli smo u kanjon Paklenice, kad mi je drača zakačila kapak. Međutim, u toj cijeloj muci tijekom spusta već u podnožju snijega više nije bilo, sreli smo specijalce koji su se pješke penjali na položaj. U tom trenu se susrećemo, a oni meni: 'Ženo što ti radiš ovdje?'. Mladen i ja umorni nastavljamo dalje i pomislimo ima li kraja? U trenutku mi je Mladen rekao: 'Da mi je popiti pivo'. Rekla sam mu u čudu: 'Pivo usred Velebita, što je tebi?'.
Kad, hodamo dalje i odjednom ugledamo kamen i na njemu limenka piva. Pita me on 'Je l' ti vidiš isto što i ja?', rekla sam: 'Da, ali možeš misliti da je puna'. Kad ono, dođemo do limenke i vidimo da je puna, neotvorena. A stvar je u tome što su nekoliko mjeseci prije toga, za Uskrs, koji je bio u travnju, žene iz Zadra htjele poslati kolače i sve ostalo za Uskrs nama na planinu, ali su konji pali u snijegu i nisu stigli na položaje. Naši su nas darovi dočekali dobro konzervirani i našu kalvariju bar na trenutak uljepšali. Spuštanje smo završili u Ramićima uz pozdrav i okrepu naših starih prijatelja koji su ondje živjeli - prisjeća se Duška.
Za rat kaže da je najveće zlo koje se može dogoditi čovječanstvu.
- Ali i kad odvojimo sve strahote koje on donosi i ostavlja, za mene su te godine u ljudskom i moralnom smislu najljepše godine života. Imali smo jasan cilj, koji je ostvaren, nezavisna i slobodna Republika Hrvatska. U rat sam otišla čista srca i takva sam iz njega i izašla. Prijateljstva stečena u ratu neusporediva su s ovim mirnodopskim. U ratu smo imali jedni druge i trebalo je preživjeti i uspjeli smo. Činjenicu da sam bila jedina žena među toliko muškaraca uvijek s ponosom ističem, to kako su me čuvali kao princezu i nikad, ali nikad, sve te godine niti jedna jedina neugodnost. Sjećam se kako mi je ujutro kad smo se budili u baraci, vezist Šime rekao: 'Duška, svako jutro si mi sve lipša'. Bio je to zadnji dan smjene ujutro, kad je rekao: 'Duška, najljepša si žena na Velebitu'. Odgovorila sam mu: 'Znam, Šime, da mi ne lažeš jer jedina sam žena na Velebitu'. Znate kako sam ja pitala Stipu Božića: 'Stipe, je li tako da je Velebit najlipša planina na svitu?'. Ne znam je li bio suglasan s mojim mišljenjem, ali mi je rekao: 'Da'. Što će čovik? Putovala sam i putujem, to beskrajno volim, ali u ratu, da ste mi ponudili Meksiko, Japan, Norvešku, ništa nije bilo važnije i svetije nego poći na Velebit - završava naš razgovor Duška.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
