'Doček Vatrenih prevodio sam 10 sati, a onu pjesmu 65 puta'

Bilo je malo naporno ali ni u jednom trenutku mi nije došlo da odustanem. Ali ja sam, baš kao i svi oni ljudi na trgu bana Jelačića jedva čekao da dečki dođu i da pravo slavlje krene – priča Nenad Bolfek (47) iz Zagreba, koji je za gluhe prevodio doček vatrenih na televiziji.

Rođen je u gluhoj obitelji, kao dijete nije mogao razgovarati s mamom, tatom i sestrom. Počeo je učiti znakovni jezik od malih nogu.

- Za početak sam nekako morao pokazati roditeljima da sam gladan ili žedan. Tako je zapravo i počelo moje učenje znakovnog jezika. To vam je možda teško zamisliti, ali stvarno mogu reći da sam imao sam djetinjstvo kao i svaki drugi klinac. Jedino što mi je stvarno falilo je telefon. Nismo ga imali jer je tata rekao da nam ne treba. On i danas pomaže ljudima bez sluha da se ne osjećaju zakinutima. Tako je bilo i s dočekom hrvatske reprezentacije. Nitko nije očekivao da će ulice metropole preplaviti toliko ljudi i da će se put razdužiti na nekoliko sati - kazao je. 

Imao osjećaj da taj dan neće završiti 

Takav razvoj situacije nije očekivao ni Bolfek, čija se smjena odužila na deset rekordnih sati rada.

- Nazvali su me s televizije i rekli da hitno trebaju dva prevoditelja za prijenos dočeka vatrenih. Kolega Damir Dolinar i ja bili smo slobodni i sve se nekako poklopilo. Došli smo u studio i prijenos je počeo. Ali kad se na ulicama počela skupljati masa ljudi, već na samom aerodromu, meni je bilo jasno što će se dogoditi. Imao sam osjećaj da taj dan nikad neće završiti - priča.

Prevodio i otvaranje pive 

Za njega je tada počeo i najteži dio posla, jer su u kadru većinom bili navijači, pjesma i sirene. Stalno su morali ponavljati jednu te istu stvar. Damir i ja nismo imali izbora, mi ljudima moramo dočarati apsolutno sve. Od pjevanja, navijanja, zvuka sirene, himne pa do otvaranja pive. Objašnjavali smo i što si nogometaši međusobno govore, što pričaju s ljudima u prolazu, prevodili smo čak i psovke jer i to je na kraju dio posla-  kaže.

Iako je njegov radni dan trajao deset sati, sve je lakše prošlo uz kolegu Damira. Izmjenjivali su se kada bi jedan osjetio umor ili žeđ.

- Bilo nas je dvoje, pa nisam dobio muskulfiber na kraju smjene ali tko zna što bi bilo da sam bio sam. U par momenata bilo mi je svega dosta, pogotovo kad smo shvatili da će njima stvarno trebati nekoliko sati do trga. Počeo sam razmišljati pa daj više dođite... Svi smo bili u istom sosu - kroz smijeh priča Bolfek.

Na televiziji se Nenada može vidjeti tijekom prijenosa Sabora i gradske skupštine.

- Da opet treba ponoviti doček reprezentacije, pristao bih. Radije biram deset sati Vatrenih nego samo jednu minutu gledanja i prevođenja političara. Uz to, pratim gluhe ljude kod doktora, u dućan, na fakultet ili neki seminar. Pomažem im da žive život kao i ljudi bez tjelesnih oštećenja. Zato volim svoj posao, volim dinamiku, kretanje i rad s ljudima, kaže.

Najsmješniji detalj: 65 puta preveo istu pjesmu 

Nenad ne isključuje mogućnost da će za četiri godine oboriti trenutni rekord od deset sati prevođenja ako reprezentacija ponovi nogometnu bajku, ali ovog puta u Katru. Najsmješnije mu je bilo kad su Zaprešić boysi pjevali na trgu, a valjda ni oni više nisu znali što bi, pa su refren navijačke pjesme ponovili valjda 65 puta, što znači da ga je isto toliko puta i on ponovio.