Djeca s teškoćama mogu u vrtić, ali za njih nema mjesta pet dana kao za zdravu djecu

Zašto zdrava djeca imaju pravo ići u vrtić pet dana u tjednu, a djeca s teškoćama, poput moga Ante, nemaju, kao da ona ne trebaju taj važan razvojni poticaj? Moje dijete s djecom može biti samo dva dana, zbog čega - pita se Marica Milkulić iz Slavonskog Broda, majka petogodišnjeg Ante, dječaka koji ima rijetki Cornelia de Lange sindrom, četvrti stupanj oštećenja i dijete je s težim invaliditetom i težim zaostajanjem u razvoju.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:58

Djeca s teškoćama mogu u vrtić, ali za njih nema mjesta pet dana kao za zdravu djecu | Video: 24sata/pixsell

Iako po zakonu djeca poput Ante imaju pravo na uključivanje u različite programe pet dana u tjednu do šest sati dnevno, sustav je toliko pretrpan da je za njih mjesta najmanje. Zato ovo nije priča samo o Anti i njegovom vrtiću već priča o problemu s kojim se djeca poput njega, i njihovi roditelji, sustavno susreću.

- Ante nema rukice, odnosno nisu mu se razvile šake i prsti, ne govori, ne hoda, to je njegova različitost u odnosu na drugu djecu, ali to ne znači da nije sposoban sudjelovati u aktivnostima koje su prilagođene njegovoj razini razvoja. Pohađa socijalnu uslugu poludnevnog boravka uz asistenta, kojeg smo uz podršku grada osigurali mi, roditelji. Otkad je tamo, puno je veseliji, boravak s djecom mu je snažan poticaj, jer vidi i drukčije obrasce ponašanja. Ja ga inače nemam gdje odvesti da bude s djecom, on ne može biti u parku ili igraonici, kaže majka. Antini su terapeuti također primijetili napredak, zbog čega je od ustanove u koju Ante odlazi majka zatražila da ga primi i preostala tri dana u tjednu po četiri sata. Odbijeni su.

Kako stoji u odbijenici, u obzir su uzeli "ograničenost broja korisnika, funkcionalne sposobnosti djeteta koje utječu na mogućnost praćenja plana i programa, kao i kadrovske i prostorne kapacitete".

- Ako dijete ima osiguranog asistenta, prilagođen individualizirani plan rada, pohađa bez problema dva dana poludnevni boravak, kako onda nije u mogućnosti pratiti plan i program odgoja i rehabilitacije pet dana u tjednu, pita se majka, inače i dopredsjednica udruge Sjena za podršku djeci s teškoćama i njihovim obiteljima.

- Nije li logično da baš djeca kojoj treba veći obujam podrške, tu podršku i dobiju? Ne postoji razlog da se Ante sa svojim prijateljima iz skupine ne igra svaki dan u dvorištu, sjedi skupa za stolom, spušta niz tobogan, uživa u dječjem smijehu i dječjem društvu. Ne bi smio biti izdvojen iz društva zbog svojih smanjenih mogućnosti. U sustavu socijalne skrbi mi roditelji dobijamo izjave kako druga djeca imaju prednost jer se mogu 'bolje uključiti', kakva je to diskriminacija?, nastavlja majka. Pita se zar je znanstvena fantastika djeci s teškoćama omogućiti boravak s drugom djecom pet dana u tjednu.

- Zašto i njima ne daju da se osjećaju kao djeca, da borave s drugom djecom kao zdrava djeca, da svakoga dana dobiju priliku izaći iz kuće među svoje vršnjake?, nastavlja majka. Pisala je inspekciji Ministarstva socijalne politike, jednako tako i uredu Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, od kojih je dobila odgovore, ne i od samog ministarstva.

Kako joj je odgovoreno iz Službe za inspekcijski nadzor mInistarstva, utvrđeno je da su kapaciteti popunjeni, te je odbijenica ustanove bila opravdana.

"U potpunosti poštujemo i razumijemo vašu brigu. Kao roditelji, želite samo najbolje za dijete, vaše aktivno sudjelovanje i interes za njegov napredak i razvoj su ključni i od velike važnosti", zaključila je inspekcija.

- Zaključka sam da nadležno Ministarstvo podržava diskriminaciju u radu s djecom s teškoćama. Ante je dijete od pet i pol godina, s mnogobrojnim oštećenjima, razina razvoja koju je on trenutno dosegao je u prosjeku razina razvoja djeteta od godine dana, i sva je rehabilitacija prilagođena njegovom stupnju razvoja, a ne njegovoj kronološkoj dobi. Možemo samo zaključiti da što veće teškoće dijete ima, to manju podršku dobiva, odgovorila je majka inspekciji.

Kako stoji u odgvoru ureda Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, problem postoji u cijeloj Hrvatskoj. "Zbog nedostupnosti usluga rane intervencije i odgovarajućih programa, i dalje svjedočimo socijalnoj isključenosti ove kategorije građana. Zabrinjavaju nas pritužbe na nedostupnost različitih usluga ili smanjivanje intenziteta rehabilitacijskih usluga za djecu i mlade s teškoćama. Učestale su pritužbe roditelja čijoj je djeci obustavljeno ili ograničeno pružanje usluge psihosocijalne podrške i rane intervencije zbog ograničenih kapaciteta pružatelja, kaže ured Pravobranitelja, uz opasku kako je potrebno zaposliti više stručnjaka u ustanovama. Posebno nedostaje rehabilitatora i logopeda.