Dominicus Dinko Milevoj bio je istarski rudar. S kolegama je radio naporno danima, u robovlasničkim uvjetima. Talijanski fašisti svakodnevno su ih maltretirali. A onda su odlučili ustati 2. ožujka 1921.
105 GODINA LABINSKE REPUBLIKE
Dan kad su rudari ustali protiv zla! 'Moj nono je Zatvorenik 2554 i prvi antifašist na svijetu'
Čitanje članka:
6
min
Ovih se dana obilježava 105 godina jednog od najvažnijih datuma u povijesti Labina i Labinštine, velikog štrajka rudara te davne 1921. godine. U suvremenoj povijesti taj se ustanak prepoznaje kao Dan Labinske republike, prvi organizirani ustanak protiv fašističke ideologije uopće u svijetu.
Dominicus Milevoj, kasnije preimenovan u Dinko jedan je od sudionika štrajka rudara Labinske republike. Njegova unuka Gracijela (80) iz Labina imala je deset godina kada je njezin djed. kojim se ponosila cijeli svoj život, umro. Pokosila ga je je u to vrijeme jaka upala pluća. Nije joj se uspio othrvati. Ali priča o hrabrom Dinku, koji u ovom trenutku predstavlja i sve rudare, a koji je nakon pobune završio u zatvoru, treba biti ispričana od početka. Od kada je prvi puta svoje ruke i lice uprljao ugljenom, kojeg je godinama kopao. Dinko Milevoj zvani “barba Ciko” jedan je od prvoboraca Labinske republike. Rođen je 21. listopada 1884. godine, u doba vladavine Austrije. Otac mu je bio Mateus Milevij, a majka Joanna Stemberger. I mladi Dominicus (Dinko) već u tinejdžerskim danima spletom sudbine postaje veliki i vrlo zreo za svoje godine. Morao je. Sa samo 16 godina dobio je posao. Postao je rudar. Praktično dijete, krenuo je raditi jedan od najtežih fizičkih poslova u životu. I taj posao mu je bio jedini u karijeri.
- Moj nono Dinko u rudniku je počeo raditi 1900. godine kada je imao tek 16 godina. Zvali su ga “barba Ciko”. U rudniku pod zemljom, radio je sve do svoje smrti 1955. godine. Bila sam mala djevojčica tada, sa navršenih deset ljeta. Ali iako mala, već sam tada smatrala da je moj nono s ovoga svijeta otišao prerano. Mogao je još, ali eto, sudbina. Očito su težak život, rudarstvo, maltretiranje, batine, pušenje i žvakanje duhana, kojeg su mnogi morali žvakali, zbog teške rudarske prašine učinili svoje i sve to je uzelo danak. Stradala su mu pluća i otišao je s ovog svijeta. Ali ne i sjećanje na njega. O Labinskoj republici osobno od njega, mi djeca nismo baš puno čuli jer smo stanovali u selu Bartići, udaljenom od rudnika 5-6 kilometara. A on je svaki dan pješice odlazio na posao i vraćao se kasno navečer kući. Nije bilo vremena za život nakon posla. Teško umoran gotovo odmah bi zaspao - priča danas njegova ponosna unuka.
Naporan rad
Dinko bi se dizao svakoga dana u “cik” zore, u 5 ujutro i vraćao premoren oko 17-18 sati navečer. Za života je taj labinski borac imao dva radna odijela i to mu je bilo dovoljno. Jedno bi mu na kraju radnog dana, kada bi se prljav i crn od ugljena vratio s posla, oprala supruga Nina, a drugo je oblačio već u zoru. I tako svaki dan cijeli život Nina bi mu prala ono drugo odijelo. A Gracijela se prisjeća je je Dinko jako teško skidao taj crni ugljen sa sebe. Ni četka za ribanje kojom je ribao kožu na kraju dana nije pomagala.
Pakleno težak, mukotrpan i potpaćen posao u to vrijeme, ali Dinko se nije žalio. Imao je posao kojim je teško prehranjivao obitelj, ali ga je imao. A unucima bi nerijetko, prisjetila se Gracijela, kada bi ipak pronašao ono malo vremena da gleda plavo nebo umjesto crne rupe u rudniku, pješice pred vrata donosio košaru u kojoj je bila kokoš, poneko jaje, ulovljeni kunić... Vremena nisu bila zahvalna.
- Tih davnih godina, za vrijeme Labinske republike u rudniku se radilo osam sati za 15 do 20 lira na dan. S tim se jako teško živjelo. Nikako. A uprava je otpuštala radnike i za najmanju, banalnu grešku. Rudari su u to vrijeme maksimalno bili izrabljivani. Njihov život očito u to vrijeme nije puno vrijedio. Radi dok ne padneš, dok te ne bude bilo. Osim iskorištavanja nije se libilo ni od sustavnog maltretiranja i batinanja. Radi svega toga, mnoge rudare shrvala je neka bolest, a bilo je i onih koji su doslovce zadnji izdah ispustili radeći. Umirali su. Međutim, nemilosrdna uprava išla je dalje. Povećavali su tonažu vagoneta, a rudari su morali još jače upregnuti zadnje atome snage da to izdrže. Bilo je izuzetno teško. I jednoga dana rudari su zajednički odlučili da je dosta. Da neće sići u okno, u rudnik, u tu crnu jamu iz koje se neki nisu vratili. Odlučili su da će proglasiti antifašistički ustanak pod imenom “Kova je nasa”, što znači “Rudnik je naš”, na Vinežu. Zato se taj trg i zove “Krvova placa”- priča detalje unuka labinskog rudara.
Mjesto ustanka rudara
Da se pojasni, Krvova placa na Vinežu mjesto je s kojeg je 2. ožujka 1921. godine započeo bunt labinskih rudara. Ustanak je trajao sve do 8. travnja 1921. godine. Labinska republika bila je kratkotrajna samouprava nastala u vrijeme te rudarske pobune. Pobunjeni istarski rudari ustali su protiv nadolazeće talijanske fašističke politike. Rudari su zauzeli rudnike, proglasili republiku pod nazivom “Kova je nasa”. Organizirali su vlast i takozvanu “crvenu stražu” kao zaštitu od fašista. Taj ustanak istarskih rudara, među kojima je bio i Dinko Milevoj prvi je antifašistički ustanak u svijetu.
Gledajući povijest, raspadom Austrougarske monarhije nakon završetka Prvog svjetskog rata, Italija je koristila oslabljeni položaj krajeva koji su pod vlašću monarhije. Uspijeva talijanizirati područja Istre i Dalmacije te stanovništvo ali i gospodarsvo zauzetih područja iskorištava na najokrutnije načine - pravim robovlasništvom.
Užasni uvjeti rada (malo je reći loši), doveli su do brojnih smrtnih ishoda, a kap koja je “presudila” je brutalno, neljudsko premlaćivanje Giovannija Pipana, sindikalnog vođe. Njega je 1. ožujka 1921. u Pazinu premlatila fašistička grupa. I potom je uhićen. Ali već sutradan donesena je odluka o štrajku. Oko 600 rudara okupilo se na gore spomenutom trgu u Vinežu u znak prosvjeda protiv fašista koji su u Pazinu zlostavljali sindikalnog vođu Pipana. Rudari su potom zauzeli rudnike, rudarska postrojenja, minirali prilaze u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena. Pregovori, među ostalim i oko povećanja nadnice, odužili su se pa su rudari odlučili sami organizirati proizvodnju 21. ožujka. Sišli su u jame i za rukovoditelja postavili rudarskog tehničara D. Marchiga.
Ustanak nije uspio opstat
S druge strane, bojeći se štrajkolomaca, uhitili su i zatočili 13 rudara Sicilijanaca koji su bili na strani uprave. Gracijela bi rekla - uhode. Uprava je taktizirala, odugovlačila i tobože pregovarala. A tog 8. travnja krenula u drastične mjere. S mora i kopna pokrenuta je iznenadna akcija vojnih i redarstvenih snaga. Šokirani rudari povukli su se pokraj Štrmca gdje su i dalje pružali otpor, ali neiskustvo i slabo naoružanje je presudilo. Morali su odustati. Pipan je preuzeo odgovornost na sebe. Neki rudari su uhićeni, a među njima i Dinko. Zatvorenik pod brojem 2554.
- Kada su iz Trsta došle talijanske snage, ugušen je labinski ustanak. Nono je završio u zatvoru u Puli. Bio je tamo nekoliko dana. Tukli su ga, ali je pušten. Neki su u zatvoru ostali mjesecima. I zato se i dan danas svake godine na taj spomendan nalazimo na “Krvove place”. Da se ne zaboravi. Italija je na vlast došla 1918. Godine 1943. je i kapitulirala. Oni su za to vrijeme izvozili ugljen u Italiju, preko luke Bršica koja je u to vrijeme bila, poslije Genove u Italji druga najveća luka. Mussolinijeva doktrina bila je da budu sami sebi dovoljni i da izvezu svu moguću zalihu ugljena - priča Gracijela.
Kada zatvori oči, sjeti se djedovog lika dok je bila djevojčica. Kaže da je bio visok, zgodan, krupnih očiju i malo duže kose. Imao je prekrasan osmijeh, i bio je ljudina, ponosan na svoj krvavi posao, ali i na svoje suborce koji su radili s njim pod zemljom.
Do posljednjeg daha. Gracijela je rođena koncem studenog 1945. godine u brojnoj obitelj sa ukupno četiri sestre i dva brata, a jedna je sestra umrla od hripavca kao mala. Otac joj je rođen 1919. godine i kako nam je rekla, uglavnom je on bio taj koji je kasnije prepričavao istinite priče o rudarima i Labinskoj republici. Gracijela je i dan danas aktivna članica Društva “Josip Broz Tito” te Udruge antifašista Labinštine.
‘Nono, hvala ti’
- Većina mojih ujaka radilo je u rudniku. Brat mojeg oca i dva brata moje majke. Ni dan danas ne mogu sakriti golemi ponos što mogu bar na neki način pridonijeti sjećanju na ta vremena, na rudare, na borbu, na moga djeda. Da se ne zatre. I to ću činiti sve do smrti - rekla je Gracijela. Pogledala je u sliku svoga pokojnog Dinka koju je držala u ruci, onu sa zatvorskim brojem 2554 i uz uzdahe izrekla: Dragi moj nono, hvala ti za sve!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
