Naselje Vranjic koje administrativno pripada Gradu Solinu žarišna je točka puna azbesta. Ima ga na krovovima, hrpama, ogradama, polomljenog, prebojanog. A azbest je problem ne samo Solina, nego i Splita, Kaštela...
MJESTO KOJE ŽELI ŽIVJETI
Brod s azbestom dobio je izgon, a što sa Salonitom i Vranjicom? Ljudi i dalje umiru od azbestoze
Čitanje članka:
5
min
Kad Vranjičanin čuje da ima vodu u plućima to znači samo jednu stvar – mezoteliom. Ova nesretna rečenica dio je priče o supružnicima, Ici i Kseniji koji su '99. preselili u Split iz Vranjica u kojem je on živio od rođenja, a ona od udaje. Njihov dom bio je 500 metara od tvornice azbesta 'Salonit', u kojem nisu radili niti su tamo odlazili. Oboje su preminuli od mezotelioma, u široj populaciji poznatog kao 'azbestoza'. On je preminuo prvi, 2019. u 67. godini, a ona umire pet godina poslije u 68. godini života. Priča o njima objavljena je na stranicama vranjičkog pokreta za ozdravljenje njihova mjesta, inicijative "Mjesto koje hoće živjeti" i samo je jedna u nizu priča koje će javnost imati priliku pročitati. O azbestu koji je kontaminirao ne samo Vranjic, već i Solin, Kaštela te Split, godinama se i priča i šuti. U fokus javnosti vratio ga je talijanski brod 'Moby Drea' koji je nakon mjesec dana dobio izgon iz Splita, odnosno škvera u kojem su se iz njega trebale vaditi pregradni zidovi punjeni azbestom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:15
Građanima Splita, ali i ostalih obližnjih gradova i mjesta poput Vranjica, takav scenarij bio je neprihvatljiv jer imamo dovoljno i vlastitog otrovnog otpada. A ima ga posvuda: na krovovima kuća, garaža i šupa, na halama i tvornicama, na ogradama oko kuća, nerazvrstanim hrpama... Imamo ga polomljenog i cjelovitog, pa i onog prebojanog da izgleda kao nešto drugo. Kao prevara. I dok je azbest kompaktan, ne predstavlja opasnost, ali nakon toliko godina izloženosti suncu, vjetrovima, tuči i ostalim vremenskim neprilikama, a time i mrvljenju, azbest u obliku ploča ostaje stalna, podmukla prijetnja koje se treba trajno riješiti. Marijana Grubić iz vranjičke inicijative kaže nam kako u njihovom mjestu nema kuće u kojoj netko nije obolio od azbestoze. Jednog takvog, koji se bolesti uspješno opire već 25 godina smo i upoznali.
- U Salonitu sam radio 41 godinu. Imam azbestozu koja je u mirovanju. Živ sam, a puno mlađe od mene samo je pokosilo. Nema tu pravila. Tamo sam bio električar. A oboljeli su i oni koji u tvornici nisu radili. I danas ta tvornica nije sanirana kako treba. Azbesta u tim halama još ima, po zidovima i žicama, posvuda – kazuje nam Vranjičanin Miro Grubić (74).
S njim u društvu bio je i Petar Grubišić (68) koji je u tvornici radio sedam godina. Priča nam kako se rukovalo sa stotinama vreća azbesta koje bi svakodnevno stizale brodovima.
- Onaj tamo najveći objekt, e tamo su se skladištile vreće azbesta. To je dolazilo u prahu, a ta prašina se miješala s cementom. Dobili bi smjesu kao puding. Od toga se radile ploče i cijevi raznih profila – govori nam Petar pokazujući na golemi hangar smješten točno iznad plaže i dječjeg igrališta. Nastavlja nam priču...
- Radnici bi nožem razrezali vreću, jednu po jednu. Kad bi je iskrenuli, iglica u zraku je bilo milijardu. Najbolje su se vidjele kad bi sunce probijalo kroz prozore. Kad vi to udišete, to se zabada u pluća i to više nitko ne može riješiti. Imali smo one obične maske, bijele. Kad bi zapuhala bura, diglo bi tu prašinu i odnijelo kroz otvorena vrata, a ima im 20 metara. To je nosilo svuda okolo. U onom režimu nisi smio reći ništa protiv azbesta. A ljudi nisu ni znali. Pa žene su u tim vrećama nosile salatu prodavati na pazar. Naša država donijela je neke zakone, ali sve to na krovovima triba maknuti i država to triba to sufinancirati. Zašto država vlasnika te tvornice ne pritisne da zamjeni te ploče? – pita se Petar dodajući kako je danas problem svaka manipulacija tim pločama, od rezanja, razbijanja, svih radnji koje mogu osloboditi čestice.
Danas je pogon tvornice 'Salonit' prostor u kojem djeluju brojne tvrtke, najvećim dijelom one vezane za brodove. Na ulazu je golemi znak da mjesta za najam prostora još ima. Posljednji vlasnik tvrtke koja je 2005. završila u stečaju, bio je Jozo Ćurković koji je otad u Bosni i Hercegovini.
Marijana iz inicijative 'Mjesto koje želi živjeti' kaže nam kako se informacije o Salonitu jako teško dobivaju od nadležnih institucija. No, ne misle stati.
- Godinama se s time borimo. Na spomen 'Salonita' sve se priče prekidaju jer to je zabranjena tema. Po svim papirima što smo dobili on je službeno saniran, ali mi jako dobro znamo da se to nije odradilo. To je pokazalo i nevrijeme koje je pogodilo Split i okolicu početkom srpnja kada je azbest letio na sve strane. Grad je skupio dvije tone azbesta, ali ostale su krhotine koje nisu skupljene i sad se to mrvi i opet imamo prašinu. Ljuti smo jer svi misle da je to problem Vranjica, a nije. To je problem svih gradova u okolici. Cian to ne skuplja, a to je posvuda, nosi i u Split i put Solina i Kaštela. Mi stalno pišemo dopise... više ne znaš koga pritiskati jer oni tvrde da je tvornica sanirana. Planiramo izvesti svojevrsni performans da ukažemo na stanje u Salonitu i Vranjicu i ukažemo na to da ljudi i dalje umiru. Do službenih podataka o broju umrlih od mezotelioma nemoguće je doći. Mi imamo neslužbeni broj od 400 umrlih, i to samo mještana Vranjica. Priče njihovih potomaka sada objavljujemo. Nema kuće koja nema oboljelog od azbestoze, nakon 20 do 30 godina inkubacije. Svake godine umre dvoje do troje ljudi. Mi sad to zovemo vranjička bolest, i to je nažalost, postalo normalno. A nije normalno – kaže nam Marijana dodajući da je, što se tiče količine azbesta u mjestu, Vranjic zaista time najviše opterećen. Grad Solin, dodaje, sufinancira zamjenu krovova, ali to nije veliki iznos, a novi krov je mnogima prevelika investicija.
O tome nam govori i Ante Tešija iz Solina, koji je kao član inicijative Zdravi Split bio jedan od najglasnijih među onima koji su tražili odlazak broda Moby Drea. Sada je i njemu u fokusu Vranjic i svi problemi s azbestom koji su potekli iz 'Salonita'.
- Odlazak ovoga broda je veliki uspjeh inicijative, ali nećemo stati. Neka ga vrag nosi, a taj uspjeh treba kapitalizirati. Obećao sam građanima Vranjica da krećemo odlučno put njihova mjesta, beskompromisno. Želimo problem Vranjica postaviti tako visoko na ljestvici Vlade, županije, gradova i općina, želimo da ljudi osvijeste taj problem. Pučkim rječnikom, tu tvornicu treba 'potaracat' bagerom. To je dokazano zlo, ali vjerujem da ćemo uspjeti. Bit će to težak, mukotrpan put. Ljudi i danas umiru od azbestoze. Naša obaveza je očistiti ovo područje od azbesta, i u planu nam je uputiti svoje prijedloge Vladi. Zašto se ne ide prema europskim fondovima da se financira zamjena krovova od azbestnih ploča? Ljudi vrlo često nemaju novca da sklone taj azbest i treba im se barem dijelom pomoći – apelira Tešija koji je jučer s građanima i prijateljima iz inicijative slavio odlazak azbestom opterećenog broda. No, problem potencijalno opasnih ploča i cijevi na ovom području puno je veći od jednog broda, a konačno uklanjanje azbesta, čija je proizvodnja, promet i upotreba u Hrvatskoj i EU u potpunosti zabranjena od 2005. godine, bit će pravi test koji tek trebamo položiti.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
