'Arka stavljaju u isti koš s ustašama i brišu mu ulicu, a u NDH je robijao do 6. svibnja!'

Ovih je dana zagrebački Odbor za imenovanje ulica donio odluku o preimenovanju četiriju ulica koje su, kako se tvrdi, "nazvane po suradnicima NDH". Među spornim imenima doista se nalaze ljudi koji su iskazivali nedvojbenu podršku ustaškom režimu i bili njegovi suradnici. Sarajevski nadbiskup Ivan Šarić hvalio je ustaše i molio se Svemogućem za Pavelića, Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske, bio je promotor najodvratnije ideologije 'krvi i tla', a književnik Antun Bonifačić bio je u emigraciji čak i čelnik Pavelićeva HOP-a.

No, među spornim ulicama je i ona nazvana po Vladimiru Arku (Zagreb, 16. IX. 1888. — Zagreb, 6. VI. 1945.), industrijalcu, izuzetno školovanom čovjeku koji je u Zagrebu završio trgovačku akademiju, u Klosterneuburgu kod Beča polazio Višu školu za pomologiju i enologiju, a u talijanskom mjestu San Michele agrarnu školu. U Zagrebu je Arko izgradio tvornice za špirit, kvasac, likere, bio je jedan od osnivača Zagrebačke burze, predsjednik centrale industrijskih korporacija u Beogradu, a 1939. i prvi predsjednik samostalne Industrijske komore u Zagrebu.

Njegov je krimen u ovoj priči što je, kako se navodi, nacističku vojsku opskrbljivao svojim proizvodima. Kada su ga partizanske vlasti uhitile, u svojoj je tvornici počinio samoubojstvo ispijanjem otrova.

Arko nije imao potomaka, supruga mu je bila Josipina Bogomila Tavčar, poznatija kao Pipa, iz vrlo ugledne slovenske obitelji. Vladimir je imao četiri brata: Branka, Ivana i Milana te Vojka, zagrebačkog ljekarnika. Unuka tog čovjeka, umirovljena liječnica mr. sc. Milica Krstić Burić, dr. med., ogorčena je spominjanjem brata njezinoga djeda u kontektstu ustaštva ili bilo kakve podrške Paveliću:

- Pa Vladimira Arka su ustaše hapsile! On je robijao radi otpora ustaškom režimu! U familiji su svi bili HSS-ovci, radićevci. Optužuju ga da je opskrbljivao vojsku... A kako bi sačuvao živu glavu da je odbio prodavati svoja pića Nijemcima- pita se zagrebačka liječnica, pa se prisjeća scene u kojoj Vladimir Arko, nakon izlaska iz zatvora i par dana prije oslobođenja Zagreba, dolazi u posjetu svom bratu Vojku, njenom djedu:

- Ja sam bila mala curica, ali sjećam se kako su me poslali po čašu vode kad je započinjao ozbiljan razgovor. No čula sam Vladimirove riječi koje je uputio mom djedu, svome bratu, nakon izlaska iz ustaškog zatvora. Rekao mu je: - Znaš, ja v rešt više ne bum išel!

Iskustvo iz ustaškog zatvora, gdje je robijao od 22. studenoga 1943. do 6. svibnja 1945., dakle punih godinu i pol dana (!), bilo je za Arka odveć traumatično, a pomisao da bi ga i nova vlast mogla uhapsiti- nepodnošljiva. Zato i unuka njegova brata vjeruje da se, kako navode povijesni izvori, doista ubio popivši cijankalij, iako neki tvrde i da je ubijen. Ustaše su ga bile uhitile po nalogu njemačkih vlasti "radi sabotaže njemačke vojske kod dobave špirita". Samo mjesec dana poslije, nove ga vlasti optužuju za "suradnju s okupatorom".

Vladimirov brat dr. Branko Arko bio je odvjetnik i dobar prijatelj tada mladog Vladimira Velebita, kasnije partizanskog časnika i diplomata, o čemu u knjizi "Svjedok historije" govori i Mira Šuvar, a spominje ga i sam Velebit u knjizi "Moj život". Treći brat Milan Arko odrastao je s Krležom, zajedno su bili i u kadetskoj školi u Pečuhu, a njegov istoimeni sin Milan, kemičar, pronalazač i skladatelj, išao je često Krleži u goste na Gvozdu kao suprug glumice Elize Gerner, ranije udane za velikana našega kazališta Tita Strozzija. O tom druženju pisala je Eliza Gerner u knjizi "Oproštaj s Gvozdom: razgovori s Krležom", a i sam Krleža u svojim djelima spominje oca i sina Milana. No spominje i Vladimira.

Susret s Vladimirom Arkom 1914. na željezničkoj stanici u Zidanom Mostu, Krleža opisuje u prvom tomu Dnevnika, Arko se tada vraćao sa svojih ljubljanskih zaruka. Krleža kaže da je bio "pijan od zanosa". Pitamo unuku njegova brata Vojka nije li i Krleža mogao u danima poslije oslobođenja ponešto učiniti za Vladimira:

- Ma što bi on učinio!? Pa znate kako Krleža završava svoj tekst "Nad grobom Lenjina"? (nekrolog u povodu Lenjinove smrti izvorno objavljen 1924., op. au.). "Ti milijuni prostog i neukog svijeta osjetili su nagonom izbijene i upregnute životinje da se trgla jedna ruka da razbije hiljadugodišnji jaram, i od crnačkih kolonija na Kongu do Arkove tvornice likera u Vlaškoj ulici ustalasao se šapat pun mesijanskog ufanja i nade!".

Krleža je u Arkovim tvornicama u tom trenutku vidio samo iskorištavanje radnika, premda nije tajna da je Arko u svojim tvornicama postavio za ono doba vrlo visoke standarde u poštivanju radničkih prava, na javnim skupovima Gospodarske komore upozoravao na premala primanja radnika.

Krleža i Velebit očito Arku nisu mogli pomoći, ali Arko je, upozorava obitelj, pomagao partizane.

- Svi pokojni članovi obitelji Arko, koji više na žalost ne mogu reagirati, bili su istinski humanistički opredijeljeni i kao takvi nisu prihvaćali ideje nacizma, ustaškog pokreta i komunizma. A u društvenom životu grada je bilo dobro poznato da je Vladimir Arko pomagao partizane, navela je u svom reagiranju na preimenovanje ulica naša ugledna pravnica Silvija Arko Gorski, unuka Vladimirova brata Ivana Arka, odvjetnika i književnika čija je obitelj ostavila izuzetno bogat i važan trag i društvenom životu Dugog Sela.