Arbanas: Šećer u vrećici i repa su nas spasili od gladi

Sanja Arbanas (36) bila je jedna od osam žena iz Vukovara koje su bile na prvoj crti bojišnice u 4. bojnoj 3. gardijske brigade.
- Bio je lipanj ili srpanj i kod nas se već prilično pucalo. Iz straha ili iz nekog poriva da branim grad i svoje sugrađane, prijavila sam se u tadašnju Narodnu obranu. Nitko osim mog starijeg brata nije znao za to. Mama se šokirala kada mi je u rujnu 1991. stigao poziv za mobilizaciju. Pokušala me odgovoriti, ali povratka nije bilo - prisjeća se puna emocija Sanja Arbanas.
Čim je zadužila uniformu, bombe i pušku, te brzinski svladala osnove rukovanja oružjem, slijedilo je i doslovno vatreno krštenje. Sa svojom se skupinom polovicom rujna probijala iz Sajmišta. Izgubila je tada jednog suborca, ali se istodobno rodila ljubav sa suprugom Ivicom Arbanasom (40), tadašnjim zapovjednikom. Nastavila se borba za grad po kojem su padale tisuće granata dnevno.
- Nikada nisam doživjela od dečkiju da su me smatrali manje vrijednom zato što sam žena. Ponekad su me izbjegavali slati u neke akcije. No tada sam znala biti toliko tvrdoglava, da sam išla težim putem, ne bih li dokazala kako ja to mogu - priča Sanja.
U trenutku kada je svima bilo jasno da će Vukovar pasti, Sanja je bila u Vojnoj policiji. U noći 17. studenoga sa svojim je tadašnjim dečkom i još 36 suboraca krenula na neizvjestan put izlaska iz Vukovara. Trebalo je prijeći hladnu Vuku, probiti se kroz neprijateljske linije, kroz kukuruze, minska polja i dokopati se slobode.
- Ivica mi je tada rekao da on ostaje. Bilo mi je jasno da je sve izgubljeno i da nema smisla. Tada sam mu rekla: "Ako ostaješ ti, ostajem i ja". Znao je koliko sam nepokolebljiva i krenuli smo zajedno u proboj. Stalno sam gledala da bude ispred mene, da se negdje ne bi predomislio i vratio u grad. Jeli smo šećer iz vrećica, dečki su pili vodu iz bara, a spasilo nas je jedno polje repe, koju smo izgladnjeli i iscrpljeni jeli - prepričala je Sanja samo jednu u nizu potresnih priča iz grada heroja. Kratko nakon izlaska iz Vukovara Sanja i Ivica su se zaručili i vjenčali. Njihov ratni put nije prestao izlaskom iz Vukovara. Nastavili su se boriti i osnivati druge ratne postrojbe. Prošli su zajedno i Ljeto i Oluju, a tek po njezinom završetku, Sanja je saznala da nosi sina Ivana (12). Šest godina kasnije, 2001. godine rodila je kćerkicu Katarina. Udajom i preseljenjem u Zadar, Sanja je svoj rodni Dunav zamijenila morem. Tu i tamo posjeti rodni grad. Najteže joj padne kada s Radio Dunava čuje Marš na Drinu, koji je podsjeća na psihički teror četnika, dok su bili u njihovu okruženju. Bi li opet ponovila isto i branila svoj grad? Kad razumski razmišlja, misli da bi teško to ponovila, zbog svega što se danas događa. Ali zna da bi prevladale emocije, kao i one 1991. godine. Danas, kada je sve iza nje i kada dođe neki težak trenutak, pogleda u nebo, udahne i shvati da nema situacije koju čovjek ne može prevladati.