Što mališani iz Zagorja, Slavonije i Dalmacije kažu o umirovljenicima i mirovinama
Djeca imaju moć velike teme pretvoriti u jednostavne istine. Kad im spomenete mirovinu ili štednju, neće govoriti o postocima ni prinosima nego o vranama koje nose penziju, kasicama koje treba sakriti i bakama koje kupuju metle i sladoled
Djeca imaju nevjerojatnu sposobnost velike i složene teme svesti na čistu bit - često preciznije nego odrasli. Dok mi pojmove poput mirovine, štednje i mirovinskih stupova nerijetko povezujemo s ozbiljnim izračunima, postocima i analizama, djeca ih doživljavaju doslovno i vrlo slikovito. Upravo zato su u kampanji "Mala škola za veće mirovine“, koju donose AZ fondovi, mališani iz vrtića i nižih razreda osnovne škole diljem Hrvatske dobili zadatak reći što oni misle o štednji, penzionerima i životu u mirovini. Rezultat je niz toplih, duhovitih, ali iznenađujuće mudrih misli koje pokazuju koliko djeca intuitivno razumiju ono što odraslima često promakne.
Kockica do kockice - štednja
Za djecu je štednja nešto vrlo opipljivo i logično. Tako jedno dijete daje vrlo jednostavan i primjenjiv savjet:
- Ja štedim tako da ništa ne kupujem.
Drugo dijete nadovezuje se idejom koja bi lako mogla završiti u udžbeniku financijske pismenosti, a pritom daje i vrlo jasan primjer:
– Malo po malo skupljaš. Tako je jedan čovjek iz Amerike skupljao svaki tjedan i zaradio je 500 eura u jednoj godini.
Njihova je logika jednostavna, ali zapravo odražava ključna načela ulaganja i štednje: ništa vrijedno ne nastaje preko noći nego polako, uporno i strpljivo - kockicu po kockicu.
Na pitanje tko donosi mirovinu djeca imaju svoje interpretacije i pritom su vrlo slikovita i jasna. Za neke je to poštar, a za druge vrana. Da, dobro ste čuli - vrana, uz upozorenje da mora biti velika.
Iako ne znaju točno kako mirovina izgleda jer, kako sami kažu, “nikad u njoj nisu bili”, djeca vrlo dobro znaju što se u mirovini radi:
- Kad si u mirovini, ništa posebno ne radiš, sviraš tamburicu, ili meteš kuću, ili gledaš televiziju i šećeš po svježem zraku.
Planiraju, kažu, biti aktivni umirovljenici jer se “ne žele preležavati”. Pitamo se od koga su to čuli.
O mirovini i slatkišima
Kad govorimo o odlasku u mirovinu, djeca vjeruju da se u nju ide kad ti počnu škripati leđa, kad si star ili jednostavno kad nemaš zube.
Jedan dječak ozbiljno tvrdi kako njegova baka još radi:
- Ja mislim da moja baka ide na posel u penziju.
To možda zvuči paradoksalno, ali zapravo dobro opisuje kako stariji ljudi često i u mirovini mnogo rade.
A na što umirovljenici troše svoju mirovinu? Djeca su precizna:
- Dida troši novce na instrumente i za lijekove, a baka na cvijeće i metle.
Druga djevojčica sastavlja popis koji bi mogao posramiti i najpedantniju shopping listu:
- Dida i baka kupuju tablete, sladoled, labelo, salamu, ABC sir, sapun, šampon i kruh. I još puno toga kupuju, ali mi nije stalo na papir.
U svakoj izjavi uvijek se provuče neki slatkiš jer, naravno, na sladoledima za unuke nikad se ne štedi.
Važno je imati plan
Djeca vrlo dobro razumiju kako se dolazi do novca. Dok odrasli razmišljaju o ulaganjima i prinosima, mališani imaju svoj plan. Njihova filozofija je jednostavna:
- Za mirovinu ću početi štedjeti kad počnem raditi.
Drugo dijete daje “strategiju” koja kombinira financijski plan i avanturistički duh:
- Za penziju treba čuvati novce u jednoj kasici prasici, sakriti je negdje i kasnije se sjetiti gdje je ta kasica prasica.
Radna etika potpuno dječja, ali začuđujuće realna - sve što vrijedi traži trud, vrijeme i dozu upornosti.
Posebno su simpatične dječje vizije mirovinskih stupova i fondova. Neki su "čuli da postoje, ali ih nisu vidjeli". Drugi tvrde da jesu - i da su "ravni i visoki".
Za neke nema nedoumica:
– Mirovinski stup je stup na kojem piše tko je sve u mirovini.
A fond?
Tu počinje čista poetska logika:
- Mirovinski fond je kao velika kutija u koju stavljamo novce. Ili kuća u kojoj čuvamo novce za mirovinu.
I, zapravo, nisu daleko od istine.
Te maštovite izjave možda nisu tehnički ispravne, ali pokazuju koliko se kompleksni sustavi mogu približiti kad se prikažu slikovito, jednostavno i - dječje.
S novcem oprezno
A kad je riječ o metodama čuvanja novca, djeca briljiraju u kreativnosti i humoru
- Nije dobro staviti novac u uho, ni u usta, ni u nos zato što se možeš prehladiti i dobiti bakteriju. Koronu.
Drugo dijete daje primjer discipliniranog timskog rada:
– Mi smo napunili naše četiri kasice do vrha. Ne trošimo za bezvezne stvari nego samo za ono što nam treba.
Jedna djevojčica ima i vrlo konkretan cilj - kaže da štedi za peseka jer joj se mačka izgubila.
U njihovim riječima krije se i jednostavna istina koju odrasli često zaborave: važno je imati mjesto i razlog zbog kojeg čuvaš ono što ti je važno.
I tako su klinci, u samo nekoliko rečenica, rekli ono što mnogi odrasli pokušavaju razumjeti godinama: da smisao štednje nije u odricanju nego u stvaranju nečega većeg, sigurnijeg i dugoročnog - za budućnost koju sami gradimo, polako, kockicu po kockicu.
