Nadbiskup Mate Uzinić: 'Vjera koja se koristi protiv čovjeka prestaje biti kršćanska'

Vjera koja se koristi protiv čovjeka prestaje biti kršćanska vjera. Ne smijemo dopustiti da se Krist, koji se poistovjetio sa 'strancem', s 'najmanjima' i prognanicima, koristi kao sredstvo za borbu protiv onih s kojima se sam poistovjećuje, poručuje riječki nadbiskup Mate Uzinić u božićnoj poruci koju prenosimo u cijelosti.

'Uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat (Mt 2,13)
Drage sestre i braćo,
Božić nas svake godine vraća miru i radosti betlehemske noći obasjanoj istinskim Svjetlom koje je došlo na svijet. Radujemo se liturgijskim i obiteljskim okupljanjima, kao i danima odmora od škole i posla. Evanđelje nas poziva ne samo na radost nego i na velikodušnost i nasljedovanje. Traži od nas da se ne zadržimo samo na idili ili na površini, da ne dopustimo da nam božićno vrijeme bude prilika za bijeg od stvarnosti nego poticaj na dublje promišljanje o godini koja je prošla i o vremenu koje je pred nama i njegovim izazovima.

DVIJE PORUKE O MOLITELJIMA Podjela unutar Katoličke Crkve ili je to samo pluralizam?

U toj stvarnosti prepoznajemo i nešto što bi nas, kao kršćane, trebalo osobito žalostiti: sve se češće netrpeljivost i zatvorenost prema strancima i drukčijima, prema onima koji ne pripadaju našem identitetu nastoje opravdati obranom kršćanstva i 'kršćanskih vrijednosti', pretvarajući evanđelje u argument za podizanje zidova umjesto za građenje mostova i otvaranje vrata. Kristovo ime i kršćanska vjera ne mogu se i ne smiju koristiti kako bi se opravdali strah, prijezir ili mržnja prema bilo kome, a osobito ne prema određenim skupinama u našem društvu. Tako se ne brani kršćanski identitet, nego ga se iskrivljuje. Vjera koja se koristi protiv čovjeka prestaje biti kršćanska vjera. Ne smijemo dopustiti da se Krist, koji se poistovjetio sa 'strancem', s 'najmanjima' i prognanicima, koristi kao sredstvo za borbu protiv onih s kojima se sam poistovjećuje.

Na dublje promišljanje o ovome potiče nas posebno nekoliko redaka Matejeva evanđelja koji govore o bijegu Svete obitelji u Egipat pred Herodovim nasilnim namjerama. Te retke ne možemo čitati, a da ne pomislimo na današnje moćnike koji, poput Heroda, ubijaju nevinu djecu – i to na različite načine. Isto tako, ne možemo ih čitati, a da ne razmišljamo o svima koji su u bijegu od nasilja i rata. I da se ne zapitamo: gdje je njihov „Egipat“? Možda bismo voljeli da njihov „Egipat“ bude negdje drugdje, a ne u našoj domovini. Ali Isusove riječi „Stranac bijah i primiste me.“ opominju nas da je gostoprimstvo trajna dužnost nas kršćana i jedno od bitnih obilježja našeg kršćanskog identiteta. 
Kršćanstvo koje se poziva na Krista, a odbija stranca, ne brani vjeru nego je izdaje. Biblijski gledano, Egipat nije uvijek bio mjesto utočišta. Bio je to u Abrahamovo vrijeme i vrijeme Jakova i njegovih sinova, no pripovijesti o izlasku iz Egipta svjedoče o bešćutnom faraonu koji, poput Heroda, ubija tek rođenu djecu. Ipak, u vremenu Isusova rođenja, posve neočekivano Isusu ne pruža utočište Obećana zemlja, nego upravo Egipat, zemlja ropstva.

TOMISLAV KLAUŠKI Priča o dva nadbiskupa: Uzinić osuđuje klečavce, Kutleša javno ustaje u njihovu obranu i zaštitu

Matejevo evanđelje ne opisuje boravak Svete obitelji u Egiptu. O tome pišu apokrifna evanđelja i predaje vezane uz pojedina mjesta u današnjem Egiptu koja se diče da su ugostila Svetu obitelj i pružila joj odmor, sklonište i okrepu na putu. Uz boravak Svete obitelji u Egiptu vežu se i različiti čudesni događaji i ozdravljenja. U 20. poglavlju Pseudo-Matejeva evanđelja palmino se drvo na Isusov poziv saginje i pruža svoje grane kako bi njegovu umornu majku Mariju okrijepilo svojim plodovima, a potom pri njegovu korijenu izvire i izvor bistre i hladne vode da bi im pružio potrebno osvježenje. Iako ne dolazi iz kanonskih evanđelja, ova nam zgoda približava Matejev tekst i osvješćuje da je Sveta obitelj u Egiptu trebala konkretnu pomoć nalik onoj kakva je i danas potrebna strancima koji dolaze u našu domovinu, kao i svima drugima koji su nam, na različite načine, 'stranci', a upravo zato trebaju našu pomoć. Svojom velikodušnošću palmino drvo može nam svima biti uzor. Apokrifni tekst ističe i njegovu poslušnost Isusu. Nakon što se poslušno sagne i pruži Mariji svoje plodove, ono poslušno i ponizno čeka zapovijed da se ponovo uspravi.

Bog koji nam se u Božiću objavljuje kao velikodušan od nas traži ne samo da budemo velikodušni već da mu i mi budemo poslušni u brizi za druge. Ne smijemo stoga dopustiti da nas zaraze glasovi koji pod kršćanskim imenom šire strah i prijezir prema drugima. Možda se ne možemo suprotstaviti Herodima našega vremena, ali možemo barem biti palmino stablo koje pruža zaštitu i okrepu putnicima i pridošlicama.
Poslušajmo Isusov poziv i učimo iz njegova primjera. Neka nam Božić i njegovo otajstvo postanu poticaj da živimo pošteno, zauzimajući se za pravdu, prokazujući nasilje i pokazujući suosjećanje sa svakim čovjekom. I ne zaboravimo da je svatko od nas na ovoj Zemlji samo putnik, sa svojom prtljagom životnih radosti i boli te da ono što nismo darovali u ljubavi drugima, nećemo moći ponijeti sa sobom. Krist nas zove i ovoga Božića: ne budimo srca tvrda.

Radostan nam Božić i blagoslovljena nova godina!
U Rijeci o Božiću 2025.
Mate, nadbiskup'.