Molio je liječnika da mu odrežu nogu, a sad s protezom trenira, vozi bicikl: 'Nezaustavljiv sam'

Kad je liječniku izgovorio: "Režite mi nogu, ne mogu više", Slobodan Ikač (40) zapravo nije izabrao amputaciju - izabrao je život. Godinama su ga bolovi drobili iznutra, tjerali ga da broji minute do sljedeće tablete i sate do svitanja. U tim noćima, kaže, čovjeku se misli zgrče kao mišić u grču: ne vidiš kraj, ne vidiš smisao. Danas ga susrećemo u rovinjskom fitnessu - nasmijan je, zadihan, ali lagan. Kao netko tko je izašao iz tunela i na suncu zatvorio oči. "Najbolja odluka u mom životu", kaže. "Ponovno sam se rodio kad je noga amputirana, a preporodio kad sam dobio protezu."

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:35

Molio je liječnika da mu odrežu nogu, a sad s protezom trenira, vozi bicikl: 'Nezaustavljiv sam' | Video: 24sata Video

Željezno mehatroničko koljeno koje strpljivo sluša njegove komande nije samo stroj. Na bedru si ga je i istetovirao - sam, jer se tetoviranjem počeo baviti iz hobija - kao podsjetnik na trenutak u kojem se sudbina prelomila. Proteza je stigla sredinom svibnja, nakon humanitarne akcije koju su pokrenuli prijatelji, a podržali ljudi iz cijele Hrvatske.

- Zahvaljujući 24sata i svima koji su uplaćivali, dobio sam novu šansu. To se ne zaboravlja. Svaka poruka, svaka uplata, svaka podrška - govori. Prikupljena su 50.373 eura. I od tada, korak po korak, Slobodan vraća ono što mu je bolest uzela.

Rođen u Vukovaru, po struci medicinski tehničar, mir i partnericu pronašao je u Rovinju. Ondje je i posao koji voli - rasadnik.

- Vratit ću se sljedeće godine, čim završim rehabilitacije - kaže i prebaci težinu s jedne noge na drugu, sasvim prirodno. U međuvremenu trenira disciplinirano, vozi bicikl, pleše, vozi motocikl.

- "Da nije bilo nedavnog vjenčanja, skočio bih padobranom. I to ću čim se pruži prilika - smije se.

Godine bola i mraka

Njegova dijagnoza – Buergerova bolest – rijetko je stanje upale i začepljenja arterija u udovima. Prvi trnci javili su se 2016. Potom grčevi:

- Uhvati me usred posla, usred hodanja, kao da te netko isključi iz struje - opisuje Slobodan.

TRPIO STRAVIČNE BOLOVE Slobodan iz Rovinja: 'Molio sam liječnika da mi reže nogu. Sad mi treba pomoć da opet hodam'

Otvorene rane nisu zacjeljivale, krvarile su i bole - tupo, tvrdoglavošću koja izjeda živce. U jednom trenutku, priznaje, rekao je dugogodišnjoj djevojci rečenicu koje se poslije sramio, ali dobro opisuje ponor: "Dođe mi da se zabijem u zid - samo da prestane". Nije to bila želja za smrću, kaže, nego vapaj protiv bola.

Pokušao je sve. Prema preporuci liječnika odlazio je u barokomoru – pomagalo je, rane su brže zacjeljivale – dok potpora HZZO-a nije prestala i tretmane više nije mogao plaćati. Tijekom lockdowna išao je privatno na pretrage u Puli: nalaz je potvrdio suženja i začepljenja arterija. Počela je era kompromisa. Najprije su amputirani prsti, u nadi da će se bolest zaustaviti. Nije stala. Krvarenja su se pojačavala, a noći postajale dulje. Krajem 2023. došao je trenutak istine: "Režite!". U nekoliko slova, sve ono što medicina zove "radikalnim zahvatom" a čovjek "spasom".

- Od prvog dana poslije amputacije osjetio sam olakšanje - kaže i dodaje:

- Nema više hrpe tableta. Pio sam ih kao bombone. Nema onog stalnog tupog bola koji ti žvače mozak.

Škola hodanja, škola hrabrosti

Nakon operacije dolazi ono što strpljive knjige zovu "rehabilitacija", a Slobodan "naučiti tijelo opet". U Sv. Nedelji prolazi školu hodanja: kako pravilno opteretiti protezu, kako se spuštati niz stube, kako sići niz blag nagib, gdje je granica a gdje samo strah.

- Tamo su eksperti. Stave te pred situacije koje misliš da ne možeš i pokažu ti da možeš. Kad jednom shvatiš da te hidraulika 'drži', glava se opusti - opisuje uz smijeh.

Proteza, kaže, komunicira s njim preko aplikacije na mobitelu.

- Imam bazično hodanje, mod za bicikl kad 'otključa' koljeno, mogu ga 'zaključati' kad trebam stabilnost, pojača hidrauliku kod spuštanja niz nizbrdicu ili stepenice da ne pokleknem. U autu, ako je naglo trzneš, blokira kao pojas.

Pokazuje nam ekran: nekoliko predefiniranih profila, statistike, trajanje koraka.

- Osim plivanja, tu je još granica, realno mogu sve što volim - ističe.

U teretani ga prate trenerica Marina i trener David. "On je kao metronom," opisuje Marina. "Dosljedan. Vježba do granice, stane, posluša pa opet." David dodaje: "Najvažnije nam je da ima svoj prostor i svoje vrijeme. Znamo dijagnozu, znamo ograničenja, ali s protezom ima ogromnu mobilnost." Slobodan klima glavom: "Dobili smo ritam. I to me raduje – mjerljivi, mali pomaci."

Povratak 'normalnoći'

- Danas živim kao kad sam imao obje zdrave noge - kaže. To izgovara bez patetike, gotovo nehajno, ali baš zbog toga zvuči snažno. Normalno hoda, a da ne odjene kratke hlače, mnogi ne bi primijetili protezu. Vozi bicikl, pleše, vozi motocikl. U automobilu je napravio nekoliko preinaka i opet uživa u vožnji. "Dobio sam i koju kilu, što je super", dobaci kroz smijeh.

TONIJEVE PROTEZE ZA PET... VIDEO Svoje nove 'noge' nakon nesreće je napravio sam: 'Išao sam na auto otpad po dijelove'

U jednom trenu staje, pogleda tetovažu proteze na bedru. "Htio sam to zauvijek. Da me podsjeća da se čovjek može sastaviti iznova. Tehnologija, medicina, ljudi koji pomažu – sve je to dio iste priče." Na spomen ljudi zastane. "Hrvatska ima ogromno srce. Ljudi koje nikad nisam upoznao slali su uplate, poruke, zagrljaje na daljinu. Prijatelji su pokrenuli akciju, ali su je nosili nepoznati. To je… to je nešto što te obvezuje."

Planovi su jasni: završiti rehabilitacije, vratiti se u rasadnik i nastaviti ondje gdje je stao. "Vrt ti ne dopušta da žališ sam sebe," kaže. "Ili zaliješ ili ne zaliješ. Priroda ti odmah kaže jesi li radio dobro." Uz posao, želi nastaviti trenirati, ostvariti davni san - skok padobranom - i živjeti ritmom koji je dugo gledao sa strane. Pitamo ga bi li ponovno donio istu odluku. Ne čeka ni sekundu. "Da. I da mi se, ne daj Bože, nešto dogodi i s drugom nogom, prvo bih je svim silama pokušao spasiti. Ali ako ne bi išlo, znao bih što reći. Bolje je živjeti nego vegetirati."

Priča o tabletama koje je "pio kao bombone" danas zvuči kao život iz nekog drugog vremena. Sad ima aplikaciju na mobitelu, program treninga i listu obaveza za popodne. Ima ljude koji ga zaustavljaju na ulici i kažu: "Bravo". Ima trenericu koja mjeri napredak i trenera koji ga dočeka s novom vježbom. Ima tetovažu koja govori bez riječi. I ima osmijeh koji, čini se, ne skida.

Humanitarna akcija kojom su prikupljena 50.373 eura nije "samo" kupnja proteze. To je zbroj stotina malih gesta koje su se pretvorile u jedno veliko "da" životu. "Moja proteza je i vaša", kaže Slobodan. "Bez te energije ja danas ne bih vozio motor do teretane. Ne bih se smijao ovako. Ne bih planirao padobranstvo." Zastane pa se nasmije: "I ne bih imao ovako dobru tetovažu".

U Sv. Nedelji naučio je ono što se ne uči iz priručnika: da granice nisu tvrde nego savitljive. Da strah popušta kad ga promatraš izbliza. Da korak nije samo mehanički pokret nego odluka koju potvrđuješ stotinu puta na dan. "Najvažnije je ne odustati od sebe, čak ni kad neizdrživo boli", kaže pri kraju razgovora.

NAKON TEKSTA U 24SATA VIDEO Slobodanu iz Rovinja stigla proteza: 'Počinje moj novi život! Neopisivo sam sretan'

Gasi aplikaciju, sprema ručnik u torbu, stavlja kacigu. Na izlazu iz fitnessa okrene se i mahne. "Dan je kratak", dobaci kroz smijeh. "A obaveza puno". Tren kasnije, rad motora utihne niz ulicu. Kadar kao iz filma, ali bez glume: čovjek koji se izborio za svoje pravo na "obično jutro" i "običan trening".

Njegova priča nije samo medicinska bilješka o amputaciji i protezi. To je priča o odluci, zajednici i tehnologiji – o tome kako se suvremeni komadi metala i mikročipova mogu spojiti s ljudskim upornim srcem. Slobodan Ikač danas stoji čvrsto – na jednoj nozi od mesa i kosti te na drugoj od metala i hidraulike. I dok god mu glava govori "naprijed", a aplikacija poslušno potvrdi "spremno", svaka sljedeća stepenica bit će samo još jedan korak.