Mia Kovačić nam otkrila: 'Moj idealan spoj? Padam na humor'

Na televiziji je već gotovo dva desetljeća. Prošla je puno toga, ali i dalje se osjeća kao da je tek na početku. S velikom odgovornošću prema gledateljima, Mia Kovačić neizmjerno je ponosna što je 16 godina prepoznatljivo lice “IN magazina” i što joj ljudi govore da njezinu energiju i toplinu osjete kako na ekranu, tako i uživo.

Foto: sandra simunovic/pixsell

Ljeto je mnogima vrijeme predaha. Kako izgleda vaše?

Zimsko sam dijete, pa nisam baš fan ljeta i visokih temperatura, pogotovo što sam starija. ‘IN magazin’ nema pauzu, jedino se ljeti malo drukčije organiziramo. I ovo ljeto sam upoznavala naše buduće poduzetnike koje ćemo predstaviti u novoj sezoni ‘Startaj Hrvatska’, tako da mi je ljeto radno i to mi najviše odgovara jer odmor uvijek uzimam kad drugi ne uzimaju, kad nisu velike gužve, i tad se mogu najviše opustiti.

Ne smeta mi rad tijekom ljeta, uvijek uspijem ‘ukrasti’ neki vikend ili tjedan za predah, pa to bude kombinacija svega. Kad odem u Dalmaciju, najčešće odem na brod. Mislim da je to najljepši način da se doživi naša obala i otoci. Ne treba ti ništa osim badekostima i ručnika.

Imate li svoje mjesto mira, gdje možete resetirati tijelo i misli?

Jedna od meni najdražih destinacija je Gorski kotar. Bitno mi je da je hladnije i da sam okružena šumom. Tamo imam prijatelja, nađemo se s još jednim prijateljem pa izrađujemo keramiku. Nama je to bijeg za živce i tu biramo naš ritam. Malo keramike, malo kuhanja, jer dečki fenomenalno kuhaju, to je stvarno nešto što ja ne radim, pa mogu reći i ne znam, a oni su super u tome. Tako da svaki ima svoju neku ulogu i tu se zaista odmorimo i resetiramo.

Kako izgleda dan kad si kažete: ‘Danas ništa ne moram’?

Evo baš danas mi je bio takav dan. Nedjelja, kiša pada, i sama sebi kažem: ‘Ništa ne moram, ništa ne radim’. I to mi je definitivno moje mjesto, moja ježeva kućica, moj stan. Napravila sam krevet s 13 jastuka, s najboljim madracem i najboljim jastucima na svijetu, i onda se samo zavalim. Cijeli dan čitam, gledam serije, uživam. Nigdje ne idem, sve mi je nadohvat ruci. To je za mene idealan dan kad ne postojim ni za koga osim za sebe. Što sam starija, to više znam stati nego prije. Kad si mlađi, uvijek imaš osjećaj da nešto moraš, ali dođu godine, dođu izazovi i naučiš stati. Danas si to svjesno priuštim, barem jedanput, dva puta tjedno. To je moj način brige za sebe i mentalno i fizički. Ako se može, super, a ja si uvijek složim da se može. Stvarno vjerujem da je to nužno.

Foto: sandra simunovic/pixsell

Odrasli ste na Kvatriću, kakve slike, mirisi, ljudi vam prvo padnu na pamet kad pomislite na djetinjstvo?

Baš sam neki dan govorila najboljoj prijateljici da sam sretna što smo odrastali u vrijeme u kojemu smo odrastali jer tad je sve bilo vani. Ljuljačke, park, trava, blato, dolazili bi doma samo pitati možemo li još pola sata ostati. To je ono što mi prvo pada na pamet kad se sjetim tih vremena. Bili smo cijelo djetinjstvo vani, igrali gumi-gumi i skrivača, ponekad radili i nepodopštine. Baš slobodno i zdravo djetinjstvo. Sve se odvijalo unutar blokova, u tim dvorišnim prostorima. Tamo smo se svi okupljali. Posebno pamtim stabla trešanja i šljiva po tim dvorištima, penjali smo se, brali, to su bili pravi mali poduhvati. I dan-danas kad prođem tim dijelovima, fali mi taj zvuk dječjeg smijeha i to mi je doista žao. Baš me uhvati nostalgija kako je to bilo nekad puno puno ljepše. Stvarno mislim da su u nekim situacijama tad zdraviji uvjeti odrastanja nego danas.

Pamtite neke nepodopštine ili ste bili mirnije dijete?

Zapravo, mješavina svega. Ulovile bi me i nepodopštine, ali sam bila i jako poslušna. Ne mogu reći da su moji roditelji bili strogi, ali sam imala veliko poštovanje prema njima. I dan-danas ga imam, ali u tim formativnim godinama se znao red. Znalo se što smiješ, što ne smiješ, a naravno tu i tamo kad nitko ne gleda, neku nepodopštinu napraviš dok si s klincima u kvartu. No to je to razigrano vrijeme kad se to od djece i očekuje. Uvijek smo bili razumni, ne mogu reći da smo bili nevjerojatno neposlušni. Taman sve u granicama, onoliko koliko treba da se pravilno mentalno razviješ. Uvijek sam voljela provoditi vrijeme sa sestrom, koja je starija od mene gotovo dvije godine. Nas dvije smo imale svoj svijet - igrale smo se s legićima, barbikama, zatvorile bi se u sobu i i tamo smo imale pravo malo carstvo. No ona je bila malo gora, nestašnija od mene, pa bi me često nagovarala na razne gluposti. Sjećam se situacije kad mi je rekla da mogu letjeti. Bila sam jako mala i, naravno, vjerovala sam starijoj sestri. Tad smo imali krevete na kat, i ja sam skočila s gornjega kreveta. Još danas se sjećam kako sam se zveknula i kako mi se sve zacrnilo.

Foto: sandra simunovic/pixsell

Roditelji vam dolaze iz znanstvenih i inženjerskih profesija, vi ste diplomirali dizajn na Arhitektonskom fakultete, a završili na televiziji. Koliko vam je značila njihova podrška?

Moji roditelji su u branšama koje su dijametralno suprotne od ove moje koju sam ja izabrala, čak i one koje sam studirala. Studij dizajna je isto kreativno-umjetnički, a oni su stvarno u neumjetničkim zanimanjima, pa čak i moja sestra, koja je farmaceut.
Ali nikad nisam osjećala da moram biti poput njih. Uvijek su mi davali vjetar u leđa. Što god da sam radila, radila sam to da bude i njima na ponos jer kad dobiješ toliko bezuvjetne ljubavi, toliko vjetra u leđa, ne možeš pogriješiti. Njima je stvarno bilo svejedno hoću li raditi javni posao, kreativni ili nešto poput njih. Samo da sam sretna.

Sjećate li se kad ste prvi put stali pred kameru?

To je došlo jako spontano. Bila sam baš sramežljiva i zapravo je sve krenulo sa snimanjem reklama. Bila sam na kastingu, redatelj me zamolio da nešto odglumim. Mislim da je bila uloga anđela i ja sam se ukipila. Nisam mogla ništa. Tad sam si rekla: ‘Pa neće mene ta trema ili sramežljivost pojesti. Dat ću sve od sebe i svladati to s lakoćom’. To je bio prvi trenutak kad sam stala pred kameru i opustila se. Vjerojatno mi je to bilo lakše jer sam doma imala potporu i ljubav, znala sam da što god odlučila, oni će me podržati. Sve je počelo s tim samoohrabrivanjem, a pretvorilo se u ozbiljnu, dugogodišnju karijeru. Na televiziji sam već gotovo 20 godina. Prošla sam puno toga, ali se i dalje osjećam kao da sam tek na početku. Mislim da je to dobar znak jer znači da mi je i dalje stalo, i da sam još na svom putu.

Prošli ste gotovo sve TV formate, od “Red Carpeta” i “Showtimea” do “Farme” i “IN Magazina”. Koja vam je emisija ostala najdublje pod kožom?

Ovo pitanje je kao da me pitaju koje mi je najdraže dijete. Teško mi je odgovoriti jer svaki format ima neke posebnosti i ne volim ih izdvajati i uspoređivati. ‘IN magazin’, koji je snimana forma, lijepa je, topla lifestyle emisija u kojoj si nezaobilazan dio raznih domova i popodneva. Zabavni dio dana je jako bitan, a meni je uvijek predivno biti dio te redakcije. Volim i live formate. Obožavala sam raditi livove ‘Farme’ ili ‘Plesa sa zvijezdama’. S druge strane, ‘Red Carpet’ mi je bio prvi doticaj s ovim poslom, u tome sam isto zaista uživala. ‘Showtime’ mi je bio prvi live, to je bilo stvarno nezaboravno iskustvo... Bilo je tu još puno projekata, kao što je i emisije ‘Pazi zid’. Veselim se svemu što me još čeka.

Foto: sandra simunovic/pixsell

Danas ste omiljeno lice “IN Magazina”.

Ljudi svoje povjerenje ne daju olako, što znači da smo mi teškom mukom trebali postići prepoznatljivost i da emisija postane krucijalni dio završetka radnog dana gledatelja. Nama je gledanost stvarno fenomenalna, pogotovo kad se uzme u obzir da je to najdugovječnija lifestyle emisija, i da traje 16 godina i još otkrivamo što sve možemo dati gledateljima. Najdraže mi je slušati gledatelje što vole i onda im u toj zadanoj formi sve to servirati sa smiješkom, opuštenim tonom. Mislim da u tome uspijevamo, na to sam najponosnija. Ponosna sam i na teme koje biramo i ponosna sam što svatko hoće dati izjavu za ‘IN magazin’.

Uživate li više pred kamerama ili kad se svjetla ugase?

Uživam i pred kamerom i izvan nje, nekako sam postigla taj moment da kamera ne ‘pojede’ moju opuštenost. Ono što se vidi na ekranu je rezultat onog iza nje, i ako je dobra energija, dobri ljudi, dobar tim, onda se sve to vidi. Naravno da ima i loših dana i loših situacija, ali tu je onaj dio gdje taj posao ne dopušta da se to vidi, nego uvijek moraš biti na visini zadatka.

Zagreb: Televizijska voditeljica Mia Kovačić | Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Imate li tremu ili je s vremenom postala samo zdrav podsjetnik da vam je stalo?

Trema je uvijek prisutna jer ona je podsjetnik da ti je stalo. Podsjetnik da poštuješ taj proces, ljude i gledatelje, i nje mora biti. Ali danas, nakon svih ovih godina, puno sam opuštenija, ne razmišljam o mogućim pogreškama, nego uživam u procesu. Znam da se ništa krivo ne može dogoditi i da se uvijek mogu izvući iz neke situacije, dok na početku paziš na svaku izgovorenu riječ.

Kako birate projekte? Slušate li intuiciju, ljude oko sebe ili?

Nova TV ima zaista predivne formate. ‘IN magazin’ je predivan lifestyle format gdje ima smisla sve što radiš jer na neki način uveseljavaš ljude. S druge strane, ‘Startaj Hrvatska’, projekt koji jako volim, format je u kojemu formiraš mlade poduzetnike, daješ ljudima razne alate i znanja i gdje na kraju onako s ponosom gledaš punokrvne poduzetnike. Moram osjetiti i uživati u svakom formatu koji radim, a zapravo sve što radimo na toj televiziji je lijepo i ima neku svrhu, pa ne trebam puno razmišljati hoću li nešto izabrati ili ne. Na kraju krajeva, najbitniji su ljudi koji s tobom rade.

Foto: sandra simunovic/pixsell

U čemu najviše uživate u ovom poslu, a što vas iscrpljuje? Kako čuvate granicu između privatnog i javnog?

Jedini minus ovog posla je što ljudi često zaborave da, iako radiš javni posao, to ne znači da si javno dobro (smijeh). Ne znači da svi imaju pravo na svaki dio tebe. Kad sam bila mlađa, to me znalo pogađati, a ponekad si jednostavno meta tračeva ili situacija kojima ne bi bio izložen da nisi dio javnog života.
I to te može iscrpiti, pogotovo dok si mlad i još učiš kako se nositi s takvim stvarima. Ali upravo zato je važno imati zdravu, stabilnu obitelj - taj čvrsti nukleus koji te štiti. Kad to imaš, puno lakše prođeš kroz te situacije. Sve su to procesi učenja. U životu učimo kako se nositi sa svime, i sa sobom, i s privatnim, i s javnim aspektima života. Uživam u toj dinamičnosti posla, da taj posao nikad nije isti. To nije posao ‘od 9 do 5’, nego sve ovisi što i kako radiš. Meni nikad nije dosadno. Zaista volim svoj posao i uživam u svakom dijelu njega.

Biste li prihvatili dugoročan angažman izvan Hrvatske, ako bi prilika bila prava?

Mislim da je važno da ljudi riskiraju, isprobavaju nove stvari i ne doživljavaju odluke kao konačne. Ako postoji želja da se nešto pokuša, treba probati. Da se pojavila neka konkretna, dobra prilika izvan Hrvatske, naravno da bih razmislila. Zašto ne? Vjerujem da je život velika improvizacija i da nas sve, na kraju, gura u pravom smjeru. Iz svakog iskustva možeš izvući neku dobru lekciju. A što se tiče trajnog vezivanja za neko drugo mjesto - vjerujem da me ipak najviše veže ovo naše podneblje. Tu sam rođena, tu su korijeni, sigurnost, neki moj mali mir daleko od svega. Imam 43 godine i zasad je sve ispalo dobro, tako da mislim da je upravo ova naša zemlja moja finalna destinacija.

Često ste govorili o vašoj borbi sa disleksijom. Što vas je potaknulo da to podijelite s javnošću? Kako se nosite s time u poslu?

O disleksiji sam prvi put javno progovorila u kontekstu autora jednog fonta koji olakšava čitanje osobama s disleksijom. To me potaknulo da podijelim i svoje iskustvo. Kod mene je sve počelo davno, u vrijeme kad se disleksija kod nas još nije dijagnosticirala niti se o tome govorilo. Kad si mali, pogotovo kad moraš čitati u razredu, primijeti se kad lošije čitaš, a ja sam puno radila, ali opet bi netko rekao da mi treba pomoć s čitanjem, a mama je pritom znala koliko se trudim. Moja disleksija je prilično blaga u odnosu na neke na koje sam naišla. Zato valjda brzo i dobro pamtim jer kad se negdje vrata zatvore, neki drugi prozor se otvori. Postoji čak i teorija da su ljudi, koji su kreativni, često i disleksični. To je za mene isto bio proces učenja i prihvaćanja, ali roditelji su uvijek puno radili sa mnom, pogotovo mama. Bitno je nikad ne pokleknuti i ne dopustiti da te takva stvar životno ograniči. Što se tiče trikova na televiziji, toliko puta sve ponovim da sve znam na pamet. Bitno je opustiti se pa improvizirati, tako da mi nije problem čitanje. Ovo kad kažem, nitko mi ne vjeruje, ali u liveu uvijek imam žvaku. Zalijepim je za nepce i ona mi omogućava da sam razgovijetna pri izgovoru. Znam da je to neobična i čudna metoda, ali meni funkcionira.

Crtanje, priroda, pokret, što je vaš “ispušni ventil”?

Sve mi to nabrojeno pomaže. Bez toga ne mogu. Mora biti prirode, moram malo nešto skicirati, izgubiti se u tome. Pokret mi je također izuzetno bitan. Idem na pilates i na ples oko štange. Jako mi je bitna i glazba i druženje s mojim ljudima, izlasci ili domaće večere... Treba uvijek ostaviti vrijeme i za to i razlomiti tjedan svim aktivnostima koje volimo. Mi smo kao baterije. I mi se trošimo i moramo imati stvari koje nas pune, ljude koje nas pune, poslove koji nas pune jer samo tako ćemo biti i mentalno i fizički zdravi.

Foto: sandra simunovic/pixsell

Kako danas gledate na ljubav? S oprezom, otvorenošću, zahvalnošću?

Ljubav je danas po meni najbitnija stvar koja postoji. Ona prava ljubav koja nas čini mekšima, nježnima, suosjećajnijima. Jedna bezuvjetna ljubav koja ne postavlja granice i uvjete. Pod tim pojmom ubrajam i ljubav prema poslu, i prema sebi, i ljubav prema drugoj osobi. Jako je bitno da ti je srce uvijek otvoreno, iako je vrlo važno postaviti svoje granice i znati što je za tebe, a što ne. Mislim da ovom svijetu nedostaje prihvaćanja, nježnosti i vraćanja na neke temeljne postavke što je ljudsko biće. Živimo u svijetu gdje nas je zagušila tehnologija i sve njezine negativne strane, a kamoli događanja u svijetu. Mislim da se zato ljudi gube, da su zato nesretniji, da je mentalno zdravlje najproblematičnije no ikad, zato što smo zaboravili tko smo mi u svojoj suštini. Odvojili smo se od prirode, koja je nama zapravo najbitnija, i sve bi bilo bolje kad bismo se vratili na izvorne postavke. Žao mi je što su ljudi zatvoreni i što ponekad nemaju znanja da, na primjer, odu na psihoterapiju i ne zatvaraju se u svoje glave, u svoj, često iskrivljeni racio, nego da jednostavno zaista budu nježniji prema sebi i prema drugima.

Vaš idealan spoj je...

Idealan spoj je definitivno s idealnom osobom (smijeh). Jako mi je bitan humor. Humor govori o nečijoj inteligenciji. Moraju biti prisutne i male geste jer upravo iz tih malih detalja možeš vidjeti kompletnu sliku osobe. Sve ono suptilno što postoji, a tebi vibrira, to je ono idealno. Nema neke formule. Velika iznenađenja mogu biti lijepa, ali ako iza njih nema stvarne povezanosti i dubine, sve to ostaje površno, pa su i velika iznenađenja jedna šuplja priča. Idealan spoj je spoj s osobom koja je tebi draga i onda to može biti i najjednostavnija stvar: vožnja autom, gledanje fasada, arhitekture (smijeh).

Kad dođe do neslaganja, kako reagirate? Jeste li tip koji šuti i sabire se ili morate sve izgovoriti odmah?

Pa neminovno je da u životu, u svim sferama, bilo privatnim, poslovnim i ljubavnim, dođe do neslaganja. Ne volim agresiju, deranje, jako sam smiren tip i volim sve iskomunicirati i mislim da je upravo razgovor najbitniji. Volim sve odmah rješavati. Treba biti vješt u komunikaciji, velik u neslaganju i treba prihvaćati druge strane. U komunikaciji je bitno biti mekan jer nismo svi isto odrasli, ali se možemo naći na nekom zajedničkom terenu koji nam odgovara.

Foto: sandra simunovic/pixsell

Jeste li razmišljali o estetskim zahvatima?

Doista mislim da je ljepota iznutra. To nije klišej, to je doista za mene tako. Meni je ljepota zdravlje. Imala sam jako puno zdravstvenih izazova, pa mogu reći da je čovjek najljepši, najsretniji i najmirniji onda kad je zdrav. I možda onda iz tog strahopoštovanja nisam pobornik estetskih zahvata i situacija gdje se tijelo izlaže ozljedama i teškim momentima možda, a za što? Ljepota je doista u oku promatrača. Ne mislim da će me netko više voljeti ako imam pravilnije jagodice ili nos. Ili će me voljeti takvu kakva jesam ili neće. Mislim da je tu jako bitan psihički aspekt i da osobe moraju biti sigurne u to što rade ako se odluče na neki zahvat. Ja sve poštujem, ali moj izbor je da budem zdrava i prirodno lijepa. Danas je to puno teže naći. Teže je naći prirodno lice koje nema botoksa, filera, bilo čega u tom smjeru... Uvijek sam bila kontra svega, pa tako i u ovom slučaju. Neka mi se vidi život i na licu i na tijelu. Volim izgledati njegovano. Masiram lice i to dugi, dugi niz godina, obavezno jednom na tjedan. Imam sve zdrave preparate koji nemaju nikakve sastojke koje bi me mogli ugroziti i za ljepotu više djelujem iznutra.