‘Zlatni dečko’ naše estrade nezaboravne duete snimio je s divom Ljupkom Dimitrovskom, a uz glazbu njegova supruga Božica bila mu je najveća ljubav
Među tenisačima je bio najbolji pjevač i najbolji tenisač među pjevačima, a danas bi slavio 90.
Bio je ikona domaće zabavne glazbe. Zvali su ga “zlatnim dečkom” estrade, kolege su ga obožavale, a da je živ, 1. prosinca bi proslavio 90. rođendan. Ivica Šerfezi je govorio da se “teško kalilo zlato”, aludirajući na svoj nadimak. Dok je odrastao, nije ni razmišljao o glazbi. Put ga je vodio prema svijetu sporta, točnije - tenisa. Odgojila ga je majka Vjekoslava sa sestrama blizankama Anicom i Vjekoslavom, a živjeli su skromno. Unatoč svemu, pjevač se uvijek sa čežnjom prisjećao djetinjstva.
- Imao sam najljepše djetinjstvo. Stanovao sam u Filipovićevoj ulici, tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i ostao, najljepši dio Zagreba - govorio je Ivica za Plavi vjesnik daleke 1968. godine.
Igrao se na ulici s prijateljima svakodnevno, a budućnost je vidio u nogometu, koji je obožavao. Iako su mu govorili da će imati sigurnu karijeru u nogometu, zbog visine se prestao baviti tim sportom. Tijekom školskih praznika je radio kao soboslikar te je jednog dana bojio ogradu teniskog igrališta na zagrebačkoj Šalati. Prišao mu je prof. Karlo Fridrich te mu rekao da će zbog dobro obavljenog posla s njim zaigrati tenis, što je Ivica objeručke prihvatio. Kada su završili, rekao mu je da bi mogao biti sjajan u tenisu. Redovito je odlazio na Šalatu svakog dana, a nakon dvije godine je od svoga kluba dobio stipendiju te je mogao samo učiti i trenirati. Bio je treći najbolji tenisač u Hrvatskoj, a njegov klub bio je najbolji u zemlji. Na teniskom turniru u Njemačkoj Ivica Šerfezi doživio je veliki uspjeh, ali ne kao tenisač nego kao pjevač. Svaka ekipa morala je odabrati predstavnika koji će otpjevati nekoliko pjesama i tako je sve počelo. Osvojio je prvo mjesto i bocu šampanjca, a kasnije su mu govorili kako je najbolji pjevač među tenisačima te najbolji tenisač među pjevačima.
Prvi put je za novac pjevao na zagrebačkom plesnjaku. Plaća mu je za mjesec dana bila šest tisuća dinara, što se Šerfeziju učinilo onda kao pravo bogatstvo. U međuvremenu je završio za profesora zemljopisa i tjelesnog odgoja, a svi su ga hvalili što tečno govori ruski, engleski i njemački jezik.
Imao je brojne interese i bio je dobar u svemu što je radio, no Ivica Šerfezi je na kraju odabrao glazbu. Prvih nekoliko nastupa na manjim festivalima nije želio posebno isticati, a na ciklusu Prvi pljesak u Varieteu nastupio je s budućim velikim imenima domaće scene, uključujući Zdenku Vučković. “Zagreb ‘58.” nije mu ostao u dobrom sjećanju.
- Izašao sam na pozornicu pun tjeskobe i treme. Mislio sam da, ako ne otpjevam dobro, čitav svijet će se srušiti. Stao sam pred mikrofon i kad je u tom trenutku grunuo orkestar iza mojih leđa, presjeklo me u koljenima - iskren je bio pjevač. Umalo je odustao od glazbe jer su sve izvođače držali na ledu pune dvije godine. Posvetio se bio opet tenisu, učenju, a u to je vrijeme zavolio i hokej. Nastupao je i dalje na plesnjacima te je od pjevanja živio. Onda je 1960. godine dobio poziv za vojsku. U vojsci je pjevao kolegama te je govorio da mu je ta vježba kasnije dobro došla. Upravo kao vojnik pojavio se na festivalu “Zagreb 63”. U to je vrijeme pjevao kompozicije koje je nazivao parodijama, a nakon povratka iz vojske odlučio je da je s time dosta. Jednom zagrebačkom radiju se ponudio za snimanje, no rekli su mu da nemaju novca. Vratio se na ista vrata kada je nakon razgovora s prijateljem Nikicom Kalogjerom shvatio da pjesme može snimiti i bez orkestra. Radio mu je ustupio studio i tako je nastala prva Šerfezijeva zlatna ploča - “Ruže su crvene”. Poslije nje zaredao je još četiri ploče koje su se prodale u više od 100.000 primjeraka. Tijekom karijere je imao ukupno 15 zlatnih ploča.
“Suze liju plave oči”, “Ksimeroni”, “Vrati mi srce” i “Marija Elena” samo su neke od njegovih uspješnih pjesama kojima je osvajao bivšu Jugoslaviju, ali i čitav svijet. Ivo Robić i Vice Vukov u to su vrijeme slijedili “starinski” način interpretacije, no Šerfezi je s imenjakom Ivicom Krajačem i Nikicom Kalogjerom na domaću scenu donio moderan zvuk, koji se čuo sve do SAD-a i SSSR-a. Upravo u SSSR-u je Šerfezi ostvario zapaženu karijeru. Rasprodao je čak 150 koncerata te je do danas ostao jedini hrvatski pjevač kojem je to uspjelo.
- Često me pitaju: ‘Ivice, koliko te je ljudi gledalo na najvećem koncertu’. Odgovor glasi: 20.000 u Lenjinovu dvorcu sportova u Moskvi 1966. godine. Kada pjevač nastupi na takvoj priredbi, ima osjećaj da su svi stanovnici jednoga grada okupljeni u publici - rekao je za Plavi vjesnik.
U SAD-u je snimio album “Šerfa”, po nadimku koji je imao među kolegama. Ondje je upoznao legendarnog Deana Martina, koji mu je omogućio da pogleda njegovu probu u holivudskom NBC studiju. Tako je naučio i da se u SAD-u glazba drukčije snima nego što je to bio slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji. Govorio je da Amerikanci rade puno manje jer je sve unaprijed isplanirano i predviđeno te da kod njih nema improvizacije. Ivica Šerfezi prvi je u Hrvatskoj snimio prepjev rock’n’roll klasika “Kansas City”, a briljirao je na glazbenim festivalima sve do kraja karijere. Njegov repertoar nerijetko je imao meksičke i grčke pjesme jer su one bolje prolazile kod domaće publike.
Nezaboravne duete snimio je s divom Ljupkom Dimitrovskom, a mnogi kažu da su to i neki od njegovih najboljih glazbenih trenutaka. “U dvoje je ljepše”, “Malaika” i “Maškare” samo su neke od pjesama kojima su oduševljavali na opatijskim, splitskim i zagrebačkim pozornicama.
- Nisam imala brata pa mi je Šerfa bio kao brat. Nikica je za njega pisao još prije nego što smo mi počeli surađivati, a dueti su bili njegova ideja. Mislim da smo u Hrvatskoj, ali i šire, bili savršeno primljeni. Glasovno i karakterno smo bili slični - rekla je Dimitrovska za “In Magazin” prije 15 godina.
Na početku Domovinskog rata priključio se “Croatian Music Aidu” te je održavao humanitarne koncerte s kolegama. Nastupio je i na koncertu “Moja domovina” u siječnju 1992. godine u KD Vatroslav Lisinski. Samo nekoliko dana prije smrti posljednji je put nastupio u Dubrovniku. Imao je već dogovorenu turneju po Jadranu i u Njemačkoj s Ljupkom Dimitrovskom, no ona se, nažalost, nikada nije održala. Supruga Božica uvijek mu je bila najveća podrška i često ju je spominjao u intervjuima.
- Bio sam zaljubljen u tenis i u prvakinju Božicu Martinec. Ona se sad zove Božica Šerfezi. Naša kuća je puna teniskih trofeja, pehara... Božica je dvaput osvojila naslov prvakinje Jugoslavije i sedam puta Hrvatske - pričao je Šerfezi za Plavi vjesnik. Božicu je upoznao kada je imao 19, a ona 16 godina. Govorio je da se nikad nisu posvađali, a kćeri mu to nisu vjerovale. U skladnom su braku bili 42 godine te su dobili dvije kćeri, Ana-Mari i Sanju. Šerfezi je bio i djed četvero unučadi - Nike, Sare, Korine i Borne. Njegova obitelj je uvijek isticala nježnost i toplinu koju je imao Ivica Šerfezi, ali i to da se kući s višemjesečnih turneja uvijek vraćao dobre volje te je svima donosio poklone. Legendarni Ivica Šerfezi je u veljači 2004. godine saznao da ima rak želuca. Liječenje je počeo u ožujku, no dva mjeseca poslije izgubio je bitku s opakom bolešću. Preminuo je na rođendan svoje supruge, 29. svibnja 2004. u 69. godini. Bolest je skrivao od javnosti jer je želio da ga svi pamte po samo njegovoj glazbi.
- Samo nekoliko dana prije dogovorili smo snimanje njegovih starih hitova u novom ruhu. Planirali smo snimiti 16 pjesama, no uspjeli smo napraviti tek desetak snimaka. Onda je Šerfa otišao u bolnicu... - rekao je nakon njegove smrti suradnik Vladimir Delač za Večernji list. Krunoslav Kićo Slabinac rekao je onda kako je iskreno poštovao i volio Ivicu Šerfezija.
- Šteta što me za njegova života niste pitali što mislim o njemu. Mislim da pripada generaciji koja je na svojim leđima iznijela ono što danas zovemo hrvatskom estradom - kazao je Kićo. Ivica Šerfezi imao je bogatu karijeru koja je trajala gotovo 50 godina, a svojim šarmom, karizmom i talentom je ispisao povijest domaće glazbe.