Moramo iznova osmisliti naše društvo, jer temeljne institucije - obrazovanje, rad i mirovina - nisu dizajnirane da podrže populaciju s dobnom strukturom kakvu ćemo imati
INSTITUCIJE SU ZASTARJELE
Živimo u novom dobu starosti: Treba li i dalje životni redoslijed biti - škola, rad, mirovina?
Čitanje članka:
9
min
Život je nekoć slijedio poznati obrazac. Išlo se u školu, pronašao se posao, zasnovala obitelj i potom se, negdje u šezdesetima, odlazilo u mirovinu. Nekoliko godina uživalo se u životu, sve dok čovjek ne bi postao previše krhak da bi mogao živjeti sam. Tada bi se preselio k obitelji ili u ustanovu u kojoj bi proveo svoje "zlatne godine".
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:04
Ključni dio tog životnog nacrta bila je neizgovorena, ali općeprihvaćena pretpostavka: da većina ljudi neće živjeti puno dulje od svojih sedamdesetih. Ta je pretpostavka proizašla iz prosječnog životnog vijeka u vrijeme kada se oblikovala ta, i danas još uvijek dominantna, slika životnog puta. Ona je utjecala na sve - od načina na koji su ljudi planirali karijere do toga kako su tvrtke osmišljavale mirovinske sustave. Danas, međutim, to djeluje kao relikt prošlosti.
Danas očekivani životni vijek u SAD-u iznosi 79 godina, u usporedbi s 68 godina 1950. godine. Rezultat toga je da je 60 milijuna Amerikanaca staro 65 godina ili više - otprilike koliko zajedno imaju Španjolska i Portugal. Sličan se trend odvija i globalno: procjenjuje se da će do 2050. godine 2,1 milijarda ljudi, odnosno svaki peti stanovnik planeta, imati 60 ili više godina. Već sada trećina stanovništva Japana pripada toj starijoj dobnoj skupini, a očekuje se da će još 60 zemalja dosegnuti isti omjer u sljedećih 25 godina.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), očekivani životni vijek u Hrvatskoj 2024. godine iznosi oko 79,0 godina, pri čemu je 81,9 godina za žene i 76,1 godinu za muškarce. Također, procjene DZS-a govore da udio stanovnika Hrvatske koji imaju 65 ili više godina iznosi oko 23,2 posto stanovništva.
Više od stoljeća znanstvenog i društvenog napretka znači da je većina nas danas produktivna i korisna društvu znatno dulje nego u prošlosti.
- Suočeni smo s temeljnom promjenom dobne strukture društva - kaže John Rowe, profesor zdravstvene politike i starenja u Centru za starenje Sveučilišta Columbia, govoreći o načinu na koji starimo, ali i o načinu na koji stvaramo nove generacije, s obzirom na to da stope nataliteta u većini zemalja naglo padaju. Na globalnoj razini, plodnost je pala ispod takozvane stope jednostavne reprodukcije stanovništva, koja iznosi nešto više od dvoje djece po ženi.
Riječ je o velikoj prekretnici - koja otvara ozbiljna pitanja o tome kako se, pojedinačno i kolektivno, snalazimo u onome što je, u određenom smislu, naša nova starost. Kako bismo, primjerice, trebali provoditi to dodatno vrijeme koje smo dobili? Treba li zaposlenje i dalje biti ograničeno na određeni broj godina ili bi se rad trebao pojavljivati i povlačiti tijekom cijelog života? I gdje će, u svijetu akutnog nedostatka stambenog prostora, svi živjeti?
- Moramo iznova osmisliti naše društvo, jer temeljne institucije - obrazovanje, rad i mirovina - nisu dizajnirane da podrže populaciju s dobnom strukturom kakvu ćemo imati - kaže Rowe, koji je predsjedao istraživačkom mrežom Zaklade MacArthur za uspješno starenje. Potreban nam je temeljni redizajn, kaže.
Rowe je jedan od sve većeg broja stručnjaka diljem svijeta koji pokušavaju dokučiti kako bi se to "preoblikovanje" moglo odvijati. Polaze od promjene pogleda na starije osobe - ne kao teret, nego kao neiskorišten izvor talenata, iskustva i društvene povezanosti. To također znači razmišljati kreativnije i fleksibilnije o trodijelnoj strukturi života, tako da ona više ne mora slijediti poznati slijed obrazovanja, rada i mirovine. Umjesto toga, učenje i rad raspoređuju se kroz cijeli život, a razdoblja slobodnog vremena više ne moraju biti rezervirana isključivo za kraj.
- Život u tri faze je završen - kaže Martha Deevy, zamjenica direktorice Stanfordskog centra za dugovječnost. A najbrži način da se taj sustav restrukturira, tvrdi ona, jest produljenje obrazovanja.
Prema novom razmišljanju, učenje bi se trebalo odvijati kontinuirano tijekom cijelog života, a ne samo u djetinjstvu i ranoj odrasloj dobi. No za to je potrebno više od povremenog dopuštanja osamdeset ili devedesetogodišnjacima da slušaju neko predavanje na fakultetu. Kako bi se obrazovanje doista redizajniralo, starije osobe moraju postati sastavni dio društvenog i akademskog ekosustava sveučilišta.
Jedan takav pokušaj trenutačno se odvija na Sveučilištu države Arizone, koje je dom prve umirovljeničke zajednice smještene unutar sveučilišnog kampusa u SAD-u. Ondje stariji žive u 20-katnoj zgradi u kampusu, koja je spoj doma za starije i studentskog doma.
Objekt, nazvan Mirabella, nudi samostalni smještaj, potpomognuto stanovanje i stručnu njegu, kao i većina umirovljeničkih zajednica. No njegovi su stanovnici aktivni članovi sveučilišne zajednice - pohađaju nastavu, mentoriraju studente i rade kao asistenti u nastavi. Svi imaju koristi: profesori drže predavanja u samoj zgradi, a nekoliko doktoranada glazbe ondje živi bez plaćanja stanarine, podučavajući starije i stječući iskustvo nastupanja kroz koncerte koje održavaju nekoliko puta tjedno.
- Možemo vježbati svoj zanat i dobivati povratne informacije u stvarnom vremenu - kaže Caleb Bailey, doktorand gitare i jedan od četvero umjetnika na rezidenciji u Mirabelli.
Bailey i njegovi kolege imali su koristi i od prisutnosti stanovnika Mirabelle na svojim kolegijima. Dvije umirovljene medicinske sestre, primjerice, pohađale su kolegij muzikologije o povijesti umjetnosti i zdravlja.
- Donijele su bogatstvo informacija koje čak ni profesor nije mogao nadopuniti - kaže Bailey.
Dr. Richard Kramer, umirovljeni profesor gastroenterologije sa Sveučilišta Stanford, preselio se sa suprugom u Mirabellu 2021. godine i ondje pokrenuo mentorski program za studente medicine. On i drugi umirovljeni liječnici redovito se sastaju sa studentima kako bi odgovarali na pitanja koja se često ne obrađuju u standardnom preddiplomskom programu, poput usklađivanja posla i privatnog života, izbjegavanja sagorijevanja te snalaženja u bioetičkim izazovima.
- Oduvijek sam osjećao da je najbolji posao koji mogu imati onaj koji želim raditi, ali ne nužno i biti plaćen za njega. Ovo je upravo to. Vjerojatno je to najispunjavajuća i najzadovoljavajuća stvar koju sam ikad radio - kaže Kramer.
I studenti jednako profitiraju.
- Svaki put kad izađem iz stana, dočeka me više od 300 ljudi koji me rado vide, razgovaraju sa mnom i iza sebe imaju bogat život te desetljeća mudrosti i priča - kaže Bailey. Nedavna istraživanja pokazuju da usamljenost i izolacija najviše pogađaju i starije i mlađe generacije, a sveučilišno osoblje često nije ni opremljeno ni zaduženo za socijalni i emocionalni razvoj studenata. Stariji stanovnici kampusa pomažu popuniti tu prazninu, kaže Lindsey Beagley, viša direktorica za cjeloživotno uključivanje na Sveučilištu države Arizone.
- Sveučilišta su bila pokretači inovacija u medicini i javnom zdravstvu, pa bi upravo kampusi trebali biti posebno dobro pozicionirani za smislenije povezivanje generacija - ističe.
Otprilike stotinu ustanova za starije osobe nalazi se u kampusima u 30 saveznih država, od Floride do Stanforda. Izazov je sada potaknuti više sveučilišta da slijede sveobuhvatniji model kakav ima Mirabella. Pozitivne reakcije starijih i studenata već privlače pažnju investitora u nekretnine, koji odgovaraju na rastuću potražnju za neinstitucionalnim, netradicionalnim oblicima stanovanja za starije. Jedan takav investitor, Varcity, planira otvoriti objekt u blizini Sveučilišta Texas A&M, koji će starijima omogućiti pristup nastavi, sportskim događanjima i sadržajima kampusa, a slična zajednica planira se i na Sveučilištu Purdue.
Današnja praksa odlaska u mirovinu nakon određene dobi uglavnom potječe iz industrija temeljenih na fizičkom radu i ograničenjima zapošljavanja starijih radnika na teškim poslovima. No iako su se priroda rada i struktura radne snage drastično promijenile, većina tvrtki i dalje smatra da je, kad radnici dosegnu tzv. dob za mirovinu, vrijeme da odu.
Stručnjaci za tržište rada i društvene znanosti upozoravaju da bi, žele li ostati konkurentne, tvrtke trebale razmišljati o zadržavanju starijih zaposlenika, a ne o njihovom udaljavanju.
U Japanu stariji brojčano nadmašuju mlađe, a tvrtke se muče s pitanjem što učiniti kada zaposlenici dosegnu dob za mirovinu i kako privući i zadržati mlađe radnike. Neke su pronašle zanimljivo rješenje. Umjesto da potpuno prekidaju odnos s umirovljenicima, korporativni divovi poput Hitachija i Mitsubishija dopuštaju im da i dalje dolaze u ured, obavljaju lagane poslove ili jednostavno čitaju novine i druže se s kolegama. Ti zaposlenici, poznati kao madogiwa-zoku - "pleme uz prozor", jer često sjede kraj prozora - vidljiv su znak da uprava cijeni dugogodišnji doprinos radnika. Tvrtke pritom zadržavaju dragocjeno iskustvo koje stariji mogu prenijeti mlađima. Iako se može činiti rasipanjem plaća, ideja je da će se ulaganje isplatiti ako mlađi zaposlenici znaju da ih u starosti čeka isti tretman.
Karijera također ne mora slijediti ravnu liniju. Današnji poslovi mogu se obavljati znatno dulje, čime tradicionalni model desetljeća punog radnog vremena pa naglog odlaska u mirovinu postaje zastario, kaže David Rehkopf, suvoditelj Stanfordskog centra za dugovječnost. On i drugi stručnjaci smatraju da bi radnici trebali ulaziti i izlaziti iz radne snage, provodeći neke godine radeći puno radno vrijeme, a neke s fleksibilnijim rasporedom kako bi mogli podizati djecu, brinuti se o starijim roditeljima ili slijediti druge interese.
- Više ne morate raditi 50 ili 60 sati tjedno da biste bili korisni tvrtki. Možete raditi i 20 sati ako želite - kaže Rehkopf.
Neke tvrtke pomažu starijim radnicima da se prebace na poslove koji bolje odgovaraju njihovim kasnijim fazama karijere i vještinama, poput zadataka koji se oslanjaju na bogate mreže kontakata ili zrelije donošenje odluka. Takav model potiče i vlada Singapura, nudeći poticaje tvrtkama koje zapošljavaju starije radnike te ohrabrujući seniore da stječu nove vještine i poslove.
No takvi su poticaji još uvijek rijetki. Istraživanja pokazuju da se starijim radnicima ne nude dovoljno prilika za usavršavanje ni fleksibilni radni uvjeti. Prema podacima AARP-a, četiri od deset tvrtki u svijetu i dalje imaju obveznu dob za mirovinu, a 53 posto rukovoditelja ne uključuje dob u svoje politike raznolikosti.
- Puno se govori o potrebi prekvalifikacije i dodatnog obrazovanja radne snage, ali razmišljanje o tome kroz cijeli životni tijek gotovo da i ne postoji. To je nova granica - kaže Stevens.
Dr. Linda Fried taj je problem uočila još 1990-ih. Mnogi pacijenti u njezinoj gerijatrijskoj praksi smatrali su mirovinu neizbježnom, iako nisu željeli prestati raditi. Stoga je Fried, direktorica Centra za starenje Sveučilišta Columbia, pokrenula Experience Corps - svojevrsnu radnu verziju Mirovnog korpusa koja povezuje umirovljene seniore s lokalnim školama. Rano obrazovanje pokazalo se kao idealno područje: djeci je potrebna podrška u izgradnji temelja znanja i samopouzdanja, umirovljenicima je potreban smislen izlaz za njihovo iskustvo i zrelost, a učiteljima dodatna pomoć uvijek dobro dođe.
- Zamišljeno je kao dobitna kombinacija za sve. I funkcionira - kaže Fried. Danas AARP vodi program u 16 gradova.
Ipak, unatoč ohrabrujućem napretku, Fried smatra da to nije dovoljno.
- Osmislila sam ga prije više od 30 godina, a još uvijek postoji u samo 16 gradova. Ovo ne bi smio biti jedini program, nego jedan od niza programa u kojima bi svaki stariji građanin koji želi mogao volontirati i činiti razliku. Nakon svih ovih godina, i dalje postoji otpor i nedostatak financiranja jer to zahtijeva javnu predanost resursima - kaže.
Pitanje gdje će svi živjeti ključno je, i to ne samo logistički. Davanje prioriteta potrebama starijih - od pristupačnog javnog prijevoza do stambenih opcija izvan domova za starije - može im omogućiti da dulje ostanu zdravi i uključeni u zajednicu. Istraživanja pokazuju da se stariji ljudi koji žive u institucionalnim okruženjima, odvojeni od zajednice, osjećaju izolirano te često postaju usamljeniji i depresivniji zbog gubitka neovisnosti i samopoštovanja, što vodi lošijem zdravlju i višim zdravstvenim troškovima.
Višegeneracijsko stanovanje jedan je od modela izgradnje društva koje starije prihvaća, a ne odbacuje. Takvi su modeli postali popularni u Njemačkoj, 'super-ostarjeloj' zemlji u kojoj starije stanovništvo brzo nadmašuje mlađe, a država i lokalne zajednice uložile su u niz takvih projekata.
U New Yorku, jedan povoljan stambeni neboder u Queensu predstavlja sličan pristup. Izgrađen 2019. na mjestu nekadašnjeg parkirališta, One Flushing ima više od 200 stanova namijenjenih stanovnicima različitih dobnih skupina, kao i pogodnosti poput krova s vrtom u kojem uzgajaju rajčice, salatu, habanero paprike i začinsko bilje. Jednog vrućeg srpanjskog poslijepodneva Mariah Veras (56) stavila je šešir i zalijevala brojne pravokutne gredice s ostalim članovima vrtne sekcije. Prije nego što se ondje doselila, nikada nije vrtlarila; danas s ponosom pokazuje vijence sušenog češnjaka koji vise ispod solarnih panela.
- Osobno mislim da bi trebali graditi više mjesta poput One Flushinga diljem New Yorka kako bi se pomoglo starijima. Kad ostarim, ne želim se osjećati staro. Želim se i dalje osjećati živahno kao sada, a život ovdje mi daje osjećaj svrhe - kaže. U One Flushingu mlađi stanari podučavaju starije radu na računalu i vježbaju s njima engleski jezik. U okolici su se otvorili i korisni sadržaji, poput centra hitne medicinske pomoći i čajane koja je radnim danima puna starijih susjeda na druženju uz tople napitke.
- Više volim biti ovdje nego u domu za starije. Različite generacije u zgradi daju mi više energije - kaže 75-godišnja Irene Ng uz pomoć prevoditelja; engleski uči od mlađih susjeda.
Kako starija populacija nastavlja rasti, potreba za primjenom ovakvih strategija postajat će sve hitnija. Razlike u najvažnijem čimbeniku dugovječnosti - zdravlju - već sada razdvajaju one koji mogu kvalitetno starjeti od onih koji to ne mogu.
U SAD-u će se, kaže Rowe, donji sloj srednje klase suočiti s najvećim izazovima u starijoj dobi, jer će u nju ući s lošijom tjelesnom spremom nego prethodna generacija. Riječ je o 25 do 30 posto stanovništva koje ostavljamo po strani.
U Hrvatskoj se također jasno vidi da oni nižeg socioekonomskog sloja i slabijeg zdravstvenog statusa najteže prolaze u starijoj dobi. Više od 70 posto Hrvata starih 65 i više godina provodi svoje godine s nekim zdravstvenim problemima ili ograničenjima aktivnosti, što je znatno više nego prosjek EU-a. Osobe s nižim prihodima znatno rjeđe procjenjuju svoje zdravlje kao dobro ili vrlo dobro nego ugledniji slojevi, a oko 26,5 posto starijih suočava se s rizikom od siromaštva i socijalne isključenosti, dodatno ograničavajući njihove mogućnosti za kvalitetan život u starosti.
Osigurati da dulji život - i to ugodno dulji život - bude moguć za sve zahtijevat će odlučnije intervencije donositelja politika, ali i stalno poticanje razmišljanja o životnom putu ne kroz prizmu kronološke dobi, nego kao kontinuum. To također znači napuštanje dobno diskriminirajućih stavova koji su doveli do segregacije i diskriminacije starijih osoba.
- U mnogim slučajevima znamo što treba učiniti. Problem je što to ne činimo dovoljno brzo i učinkovito. A to nas vraća na veće pitanje naših vrijednosti i prioriteta - onih koji su nas doveli do ovdje, ali koji se mogu promijeniti i odvesti nas u drugačiju budućnost - kaže Irving, piše Time.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
