Žaljenje može biti najbolji prijatelj ili veliki neprijatelj

Žaleći zbog propuštenih prilika, pogrešnih postupaka ili ružnih riječi koje ste rekli nekom do koga vam je stalo, ostajete zarobljeni u prošlosti, upozorava Martha Beck, autorica bestselera iz popularne psihologije.
Tako sve dublje   tonete  u ponoru grižnje savjesti i otvarate začarani krug samosažalijevanja i bijesa, iz kojeg je sve teže izaći. Žaljenje može biti vaš najbolji prijatelj ili najljući neprijatelj, ovisno o tome što ćete iz njega naučiti. Pomirite li se s tim da nema života bez pogrešaka i spoznate li da su one najbolje učiteljice života, lakše ćete smoći hrabosti i snage prijeći preko nevidljivih prepreka, koje postoje samo u mislima, i početi djelovati. Sve dok iznova vrtite misli poput “to se nije smjelo dogoditi” ili “nisam to smio učiniti”, borite se s virtualnim neprijateljem i gubite doticaj sa stvarnošću. Mnogi ljudi izgube godine života bjesneći i pitajući se zašto ih je netko ostavio, iznevjerio, nije saslušao ili razumio dok im je to najviše trebalo. Tužnim ponavljanjem “da je barem” u podsvijesti ćete polako ali sigurno “zabetonirati” tugu i  žaljenje, kojih ćete se kasnije teško riješiti. Misli kreiraju raspoloženje, pa je za unutarnji mir potrebno ispuniti dane pozitivnim rečenicama i izbaciti iz mentalne slike negativne osjećaje. Mnogi ljudi misle da više vrijede ako dožive nešto žalosno jer tada dobivaju pozornost, no ostaju zarobljeni u zamci koju sebi postavljaju - umjesto da oproste, zaborave te krenu dalje, dolaze u opasnost od depresije i tuge, kojih se teško riješiti.
- Najprije trebate razumjeti da je ono što osjećate podložno promjeni, no da biste to postigli, morate se suočiti s ljutnjom i tugom - upozorava Martha Beck.

DUBRAVKO IVANIŠ: Za izgubljenim prilikama ne treba žaliti!

- Iskustvo je visok zaštitni faktor od nevolja, ali njim se treba namazati samo u krajnje pogubnim situacijama, kaže Ripper i nastavlja:
- Inače propuštaš iznenađenja, koja su sastavni dio života. Za izgubljenim prilikama ne treba žaliti jer dok kontempliraš, propuštaš nešto što ti se upravo u tom trenu odvija ispred nosa. Uvijek kažem: 'dok hvataš zubaca, pazi da ti kit ne klisne neprimijećen’.