Medicinska sestra Margareta Ljubičić s kirurgije OB Nova Gradiška prije devet godina primila je koštanu srž donora iz Njemačke i nakon godina oporavka danas uživa u odrastanju sinova i putovanjima
ZAKLADA ANA RUKAVINA
Volontiram u udruzi koja mi je spasila život. Borila sam se s leukemijom kada i Pokrivač...
Čitanje članka:
8
min
StartFragment Prošlo je skoro devet godina od kad sam dobila krvotvorne matične stanice jednog divnog mladića, mog Florijana, iz Njemačke, a ja sam tek u zadnje vrijeme naučila živjeti s tom bolešću. Ona je uvijek prisutna, sutra se stanje može pogoršati i može mi zatrebati nova transplantacija, ali kroz razgovore s liječnicima i psiholozima naučila sam da ne smijem živjeti fokusirana na to. Tako, kad su moji nalazi prije tri, četiri godine bili nešto slabiji, prim. dr. Ranka Serventi-Seiwerth u KBC Zagreb se odmah zabrinula, pita se 'što ćemo sada'. Kaže, mora razmisliti i javit će mi se za terapiju kad dođem za dva dana. A ja njoj odgovorim: "Znam ja što ću, na putu kući kupit ću novu haljinu!" Začudila se, nije joj odmah bilo jasno, ali razumjela je kad sam joj rekla da ću tako imati nešto lijepo u što mogu gledati dok dođem doma i bit ću dobro. Sve ostalo ionako ne mogu promijeniti – kaže Margareta Ljubičić, medicinska sestra na kirurgiji Opće bolnice u Novoj Gradiški i volonterka Zaklade Ana Rukavina, kojoj su dani oko godišnjeg koncerta Zaklade u prosincu, tijekom kojeg se prikupljaju humanitarna sredstva, posebno dirljivi.
POGLEDAJTE VIDEO: Margareta Ljubičić o tome zašto vrijedi podržati Zakladu
Pokretanje videa...
00:53
- Podsjećaju me na to da sam se neposredno nakon 40. rođendana suočila s teškom dijagnozom i bila u situaciji da je pitanje hoću li uopće preživjeti. Danas sam svjesna da čovjek ne može cijeli život samo misliti na bolest i očekivati nešto loše, jer onda neće imati ništa od života. I moju doktoricu sam podsjetila na to kako je ona jednom razgovarala sa mnom, kad sam ju ispitivala što me čeka i koliko života pred sobom imam. Rekla je: Živjet ćete s tom bolesti, no nikad se ne mora vratiti. Možda ćete sad izaći iz bolnice i na vas naleti auto – čovjek nikad ne može znati što ga čeka. I to se, na žalost, pokazalo na primjeru mladog nogometaša, dragog Nikole Pokrivača, koji se liječio sa mnom: Poginuo je u automobilskoj nesreći neposredno nakon što su pronašli donora koštane srži za njega, priča Margareta.
Ne možete živjeti stalno misleći na bolest, zato sam se posvetila istraživanju dalekih gradova i zemalja i odlučila posjetiti sve gradove u Hrvatskoj do 50. rođendana, kaže Margareta Ljubičić
Kad je 2016. godine počela primjećivati modrice po tijelu, nije se odmah zabrinula. Naime, uz rad u bolnici, u proljeće uvijek ima puno posla u vrtu i oko kuće, uvijek je u trku, pa je pomislila da se udarila negdje a da to nije primijetila. No, s vremenom je počela osjećati slabost, što joj je bilo čudno.
- Znala sam da četrdesete vjerojatno nose pad energije, no taj pad kod mene ipak je bio puno veći od onog što godine nose. Istina je da sam tad već radila 20 godina u bolnici, na poslu na kojem sam stalno na nogama, no nije to baš takav posao da bih već za dva sata mogla biti toliko umorna da više ništa ne mogu. I dalje sam radila, u smjenama po 12 sati i veselila se godišnjem odmoru u nadi da ću se napokon odmoriti s obitelji – priča Margareta.
No, kad je jedan dan na plaži sa svojim dečkima jela sladoled – tada šestogodišnjim Ivanom i 12-godišnjim Dorijanom – u japanku joj se zabilo staklo i stopalo joj je počelo krvariti. Otišla je do kioska Tiska da kupi maramice kako bi obrisala krv i na jednoj je klupi podigla nogu da zaustavi krvarenje. Tad je shvatila da bi mogla imati ozbiljniji problem.
- Krv se nije zaustavljala i skužila sam sa uopće nema koagulacije te da mi je krv nekako presvijetla. Tad sam počela povezivati simptome koje sam imala. One modrice, to što mi se stalno spavalo, ovo krvarenje... Nisam ništa rekla djeci, no kad smo se vratili s mora, otišla sam u KBC Zagreb na pregled i – sjećam se kao danas – 16. kolovoza dobila sam dijagnozu mijelodiplatične leukemije. 'Odmah uzimite bolovanje i idemo u borbu', rekli su i nije bilo druge. Dobila sam dokumentaciju koju je trebalo ispuniti koja se šalje u sve registre dobrovoljnih donora koštane srži u potrazi za donorom, jer nemam braća i sestara, a djeca su tad još bila premala za testiranje. U međuvremenu sam išla na kontrole, na transfuziju i na terapiju antibioticima i nadala se da će se pronaći donor, priča Margareta. Liječnica joj je Margareti rekla da ima oko 6 mjeseci vremena, pa nije polagala puno nade, među ostalim i zato što u našem registru tada još nije bilo puno upisanih donora.
Margareta kaže da ima malo fotografija iz bolničke sobe, jer ne želi da je podsjećaju na bolest i vrijeme kad je sa susjedima razgovarala preko prozora otvorenog "na kip"
- Kad sam prije nove godine došla u Novu Gradišku nakon jedne od terapija u Zagrebu, sve manje sam vjerovala da će biti rješenja za mene. A onda me nakon nove godine doktorica ipak nazvala i rekla da su pronašli jednog nepodudarnog donora, pa kako nemaju vremena čekati, pokušali bi s njegovom koštanom srži. Bila sam presretna, iako sam znala da će i to potrajati, jer prvo treba potvrditi da je čovjek zdrav i da može biti donor, pa mora proći niz testiranja i tek onda se može znati mogu li ja primiti njegovu koštanu srž – priča Margareta Ljubičić. No, dočekala je. Prije toga prošla je tešku kemoterapiju, kojoj se uništavaju stanice zahvaćene leukemijom u njenom tijelu, kako bi mogla primiti donorove, i na kraju je primila dočekala transplantaciju.
- Nakon toga se obično provodi jedno 30 do 35 dana na intenzivnoj, no kod mene je bilo puno komplikacija, tako da sam ostala punih 58 dana u bolnici. Čak i kad sam se vratila kući svakih nekoliko dana sam se vraćala u bolnicu, jer bi se pojavila neka infekcija ili neki problem. Bila je to baš prava borba za život, koja je trajala gotovo tri godine, jer se nikako nisam oporavljala. Prvih godinu, godinu i pol bila sam uglavnom zatvorena kod kuće. Sa susjedima bih malo porazgovarala tako da otvorim prozor na kip, a oni stoje ispod, jer sam se bojala da ne pokupim neku infekciju. Kosa mi nije počela rasti skoro ni godinu dana nakon kemoterapije, a nakon što su mi otpali nokti, ruke i noge sam zamatala zavojima jer mi je bilo prebolno nešto uhvatiti ili navući čarape. Najteže je bilo zbog sinova. Ivano je tad tek krenuo u malu školu, nakon što ga je dotad čuvala baka i imala sam osjećaj da propuštam najvažnije vrijeme s njim. Kasnije se ispostavilo da je on to manje emotivno doživio od Dorijana – priča majka.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:26
Termalna punkcija pokazala je da se nosi s brzo galopirajućom leukemijom, no Margareta se ni u jednom trenutku nije predavala - njeni dečki Ivano i Dorijan i suprug Zdenko davali su joj snagu
U prvo vrijeme znala je, kaže, pomisliti da nije ni trebala ostati živa, ako će joj život tako izgledati. No, s vremenom se ipak počela oporavljati, počela je odlaziti kod psihologa i pomalo se vraćati malim zadovoljstvima u životu.
- I želji da upoznam svog donora, da mu zahvalim. Prvi dan nakon transplantacije sam pitala doktoricu mogu li mu pisati i ima li šanse da se upoznamo, pa sam doznala da su podaci o donoru i primatelju tajni prve dvije godine. Ljude se tako želi zaštititi od stresa, jer transplantacija ponekad ne uspije, pa se traži drugi ili treći donor, ili pacijent ne preživi. No, čim je bilo moguće da ga kontaktiram, poslala sam mu pismo i samo pet, šest dana nakon toga mi se javio e-mailom. Baš kad smo se počeli dogovarati oko toga kad i gdje ćemo se konačno vidjeti, krenula je korona i ograničenje putovanja, tako da smo to morali odgoditi, priča Margareta. Tako su se neko vrijeme samo dopisivali, sve dok nije bilo moguće putovati. U međuvremenu je doznala da se njen donor u registar upisao tek dva, tri mjeseca prije nego su ga zvali zbog nje, tako da je isprva posumnjao da se netko s njime šali.
- Na kraju smo se našli u Puli, jer su on i djevojka htjeli malo istražiti Istru usput. To je divan mladić, tad je imao 26 godina, inače inženjer socijalnog rada, koji je već tada koordinirao brigu o 60-ak korisnika skrbi i baš se vidi da je dobro izabrao profesiju. Uvijek je u pismima bio jako brižan s pitanjima o mome zdravlju, a kad smo se našli odmah je rekao da, u slučaju da mi se bolest vrati, računam da će mi opet biti donor. Kad je čuo da to ipak nije moguće, već se mora naći netko drugi, dosjetio se: Ti sad imaš moju krvnu grupu, dakle mogu ti dati krv, ako bude potrebno. Baš neizmjerno dobra osoba – priča dirnuto Margareta. Ta dva dana, kaže, nikad neće zaboraviti, kao ni dan kad su njena dva najveća donora životne sreće i radosti, njeni sinovi, posumnjali da s njenim zdravljem nešto nije u redu. Obojica su se odmah htjeli testirati, da vide jesu li potencijalni donori i mogu li joj pomoći ako bude potrebno.
Suprug i sinovi našalili su se s tortom za Margaretin 49 rođendan, slikom na kojoj 50. rođendan simbolično viri - podrška Zaklade Ana Rukavina u traženju donora koštane srži bila je ključna da ih dočeka, kaže ona
- Nisam im to dopustila sad dok su još maloljetni. Razmišljala sam i shvatila sam da bi nas to dovelo do toga da samo iščekujemo hoće li mi biti potrebna pomoć, a ne želim da tako odrastu. Neka sami jednog dana odluče hoće li postati donori, ali bez takvog tereta – priča Margareta, silno ponosna na svoje mladiće. Dorijan je, priča nam, zagrebački student, na trećoj godini građevine, a Ivano gimnazijalac, obojica vrlo odgovorni i pametni dečki. Tu je, šalimo se, još jedan mladić: Suprug Zdravko, koji se, doduše, jako teško nosio s njenom bolešću. Zbog njih, ona danas ni ne pomišlja da sutra neće biti dobro, iako ju organizam još uvijek povremeno opominje. Njen imunitet trajno je iscrpljen teškim kemoterapijama i drugim lijekovima, a tuđe krvotvorne stanice ne mogu ga potpuno osnažiti, pa i zbog najmanje viroze odleži po nekoliko dana pod temperaturom i mora se čuvati.
Unatoč svemu, pronalazi puno malih radosti u životu.
Oko 9 godina od transplantacije, Margareta je danas volonterka Zaklade Ana Rukavina i rado govori o tome koliko je važno da postoji takva nada za oboljele
- Oduvijek sam bila zaljubljenica putovanja i često sam putovala, no to sam morala potisnuti u drugi plan dok je bolest trajala. Zato je moja psihoterapija bilo proučavanje gradova i država kroz knjige. Velika putovanja ostala su, na žalost, samo u sjećanjima... a onda se rodila ideja da obiđem sve hrvatske gradove do svog 50. rođendana, priča Margareta. Proslava 50. rođendana se bliži, pa i kraj te misije: posjetila je dosad 126 od 128 gradova, odnosno ostala su joj još samo dva grada.
- Do rođendana ću si, dakle, ispuniti tu veliku želju, svjedoči Margareta o tome kako ni bolest ne može zaustaviti hrabre ljude da ostvare velike ciljeve.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:59
Do kraja godine zovite 0600 9000 i podržite Zakladu Ana Rukavina
U čast svima koji su dobili sličnu priliku od osnutka Zaklade Ana Rukavina i proširenja registra dobrovoljnih donora koštane srži, u Zagrebu će se 17. prosinca održati tradicionalni koncert pod nazivom 'Želim život', tijekom kojeg se prikupljaju sredstva za rad Zaklade. Od 1. do 31. prosinca otvoren je i humanitarni telefon 060 9000, koji je omogućio HT, uz cijenu poziva od 0,66 eura (+ PDV), a donirati možete i putem Keks Pay aplikacije Erste banke.
EndFragment
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
