Alena Gojak gotovo dva desetljeća unosi boju i svjetlost u domove diljem svijeta - od Amerike do Indije, a njezine slike pomažu i djeci s poteškoćama
KISTOM MIJENJA SVIJET
Umjetnica iz Sarajeva: Ja ne slikam platna, ja slikam život
Čitanje članka:
10
min
Razgovarali smo sa sarajevskom umjetnicom Alenom Gojak (42), čija se vedrina i toplina osjećaju čak i u telefonskom razgovoru – kao što njezine slike pršte bojom, emocijom i optimizmom. Otkrila nam je gdje pronalazi inspiraciju, kako izgleda njezin stvaralački proces i što sprema.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:00
Rođeni ste i odrasli u Sarajevu, a potom vas je put odveo sve do Indije, gdje ste završili studij umjetnosti. Kako ste počeli?
Roditelji su me vrlo rano poslali da živim kod bake i djeda, i to je za mene bilo posebno iskustvo. Odrasla sam s njima, u svijetu tišine i samoće, bez vršnjaka, bez užurbanosti. I baš ta samoća, koliko god da sam živjela tiho i povučeno, probudila je u meni neku unutarnju potrebu za stvaranjem. Zapravo, mislim da je moja kreativnost potekla iz dosade. Zvuči neobično, ali istinito. I potpuno razumijem kad psiholozi kažu: 'Pustite dijete da mu bude dosadno, tad se pokreće mašta'. Kod mene je upravo tako bilo. U tim trenucima dosade stvarala sam najbolje stvari. Počela sam s bakom, pravile smo lutke, učila sam plesti, šiti… Poslije, kad su došle barbike, koje su u to vrijeme bile prilično skupe, počela sam im sama šivati odjeću. I to se brzo pročulo, djeca iz susjedstva dolazila su kupovati te moje male modele. Bio je to moj prvi mali kreativni biznis. Uvijek sam imala snažan afinitet prema estetici, dizajnu i slikarstvu. Čini mi se da je taj put bio nekako predodređen.
Što je probudilo potrebu da se izrazite kroz slikarstvo?
Mama je silno željela da završim srednju građevinsku školu i iz te njene ambicije u toj sam se školi i našla. Iako to, iskreno, nisam voljela nimalo. Bila sam potpuno izvan tog svijeta, ali poštovala sam tu njenu želju. Međutim, kad sam prvi dan došla u školu i vidjela da su skoro svi učenici momci, imala sam osjećaj da će mi život postati pakao! A onda sreća u nesreći, zaljubila sam se. I to ozbiljno. Jedan momak iz škole potpuno mi je promijenio sve. Pravo da kažem, zbog njega sam išla u školu. Imaš razlog, ideš. On mi je bio motiv da završim srednju školu, i stvarno mu hvala na tome. Inače, ta škola i ja, mi smo se srele u prolazu. Nisam je birala, ali sam je prošla. A onda poslije, kako to obično biva, došlo je vrijeme da ispunim svoje potrebe, ono što je meni važno. Završila sam umjetnost i nastavila živjeti, stvarati i raditi ono što volim.
Negdje sam pročitala da vam je majka, još dok ste bili vrlo mladi, povjerila gradnju kuće.
Da, moj put je od početka bio obilježen velikim gubitkom. Oca sam izgubila u ratu, imala sam osam godina. To je iskustvo koje mijenja sve - identitet, djetinjstvo, pogled na život. Vrlo rano morala sam odrasti. Imala sam i mlađu sestru, ona je tad imala samo jednu godinu, i nekako je prirodno došlo da meni povjere tu odgovornost, i moja mame i životna situacija. Mama je bila snažna, ali i sama preopterećena svime što je nosila. Vrlo rano povjeravala mi je ozbiljne stvari. Primjerice, kad je došlo vrijeme dogradnje kuće, meni je povjerila organiziranje svega: od izgleda prostora do majstora, materijala i praćenja radova. Bila sam još tinejdžerica, ali sam taj zadatak iznijela čvrsto, odgovorno, potpuno posvećeno. To iskustvo me oblikovalo duboko. Naučila sam nositi teško. Biti mirna i kad nije lako. Preživjeti, izdržati, i iz svega izaći jača, možda i zato što nisam imala izbora. Danas mogu reći da mi je taj način odrastanja dao izuzetnu unutarnju snagu. Naučio me da se oslonim na sebe, da ne čekam da neko drugi riješi stvari umjesto mene. I vjerujem da se baš zbog toga mogu nositi s izazovima u životu i danas te ne samo preživjeti nego i izgraditi nešto lijepo iz svega.
Vaše slike odišu vedrinom, snažnim bojama i posebnom toplinom. Što vas najčešće inspirira?
Znate, vrlo sam svjesna svijeta u kojem živimo. Mnogo je toga što mi se ne sviđa – boli, nepravde, tame. Ali kroz život sam izgradila vrlo snažan unutarnji svijet, koji me čuvao i održao kroz sve teške faze. Moj život nije bio lagan, i upravo zato taj moj unutarnji prostor, ta svjetlost u meni, postala je moj oslonac. Taj svijet koji je isprva postojao samo u meni prirodno je počeo pretakati se u ono što stvaram. Kroz slike, boje, oblike… Pokazujem onaj dio sebe koji je preživio, koji je odlučio ostati nježan, usprkos svemu. Moje slike su svijet u kojem ja biram izaći iz tame prema svjetlu. U njima slikam radost, toplinu, ono što život čini lijepim. Jer vjerujem da svaki čovjek nosi neku svoju tamu – ali i mogućnost da je preobrazi. Ja sam prvo pokušala obojiti svoj mrak i još to radim. A onda sam poželjela kroz svoje slike obojiti i tuđu svakodnevicu. Vjerujem da se svako biće na planetu pojavi s nekom misijom. Moja je, osjećam, kroz ljepotu i boju usrećiti ljude.
Vrlo ste ekološki osviješteni. Koje boje i materijale koristite?
Jako me zanima naš planet. Osjećam da naš naraštaj ne ostavlja Zemlju u najboljem stanju. Tehnološki napredak jest donio mnogo korisnog, ali je sa sobom povukao i ozbiljne posljedice, posebno za okoliš.Vjerujem u onu misao: 'Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu'. I ja stvarno pokušavam to živjeti. Ja sam ta promjena koju želim vidjeti prvo u sebi, pa i kod drugih. U svom radu često koristim reciklažne materijale, prirodne i ekološki prihvatljive boje. Naravno, nije sve moguće 100% ekološki izvesti, ali trudim se da moj proces stvaranja bude što svjesniji, održiviji i nježniji prema prirodi. Vjerujem da budućnost planeta zavisi upravo od te svjesnosti da se okrenemo održivosti, usporavanju, dubini, a ne samo brzini i potrošnji. Taj brzi život, brza proizvodnja, brza prodaja..., sve to nosi ogromnu cijenu kad je riječ o zagađenju. Ali ako svatko od nas krene pomalo, misao po misao, djelo po djelo, zajedno možemo napraviti veliku promjenu. Ovaj planet naš je jedini dom. I ako ga ne sačuvamo sad, više nećemo imati što čuvati.
Umjetničku karijeru gradite više od dva desetljeća, a svoja ste djela izlagali u Londonu, Rimu, New Delhiju... Kako je tekao proces širenja izvan BiH?
Tijekom godina sam izlagala u mnogim velikim gradovima širom svijeta – ne samo u onima koje ste spomenuli nego u još mnogo njih. Bio je to dug, neizvjestan i često samotnjački put jer nisam imala nikakvu institucionalnu podršku. Ipak, negdje u sebi osjećala sam da mi BiH, u određenom trenutku, postaje tijesna. Osjećala sam da moje slike traže i zaslužuju više prostora i da ja kao umjetnica želim disati šire. Počela sam prvo se okretati zemljama u regiji, a potom i dalje – prema Europi i svijetu. Nisam imala plan, imala sam osjećaj. I sreću da me ljudi prepoznaju. Moje slike su naišle na otvorenost, kako kod publike tako i kod ozbiljnih kritičara. To mi je dalo ogroman vjetar u leđa i uvjerenje da radim pravu stvar. Rad s galerijama u Firenci, suradnje s ljudima koji su vjerovali u mene i gurali moj rad prema van, sve to otvorilo mi je vrata koja sama možda nikad ne bih uspjela otvoriti. Učila sam, širila se, rasla. A najvažnije - spoznala sam da moje slike nisu vezane za jednu zemlju. One pripadaju svima. Svugdje mogu pronaći dom. Naravno, nije bilo lako. Ali svaka ta težina naučila me poniznosti i zahvalnosti. I danas na sve to gledam kao na velik blagoslov. Spremna sam stvarati dalje, ulaziti u nova poglavlja te i dalje vjerujem kako je umjetnost najljepši način da se granice brišu.
S kakvim ste se izazovima susretali?
Vrlo brzo sam shvatila da ljudi u Bosni i Hercegovini često nemaju razvijenu svijest o važnosti umjetnosti, o tome koliko je ona važna za čovjeka, za dušu, za društvo. Umjetnost se često doživljava kao luksuz, a ne kao esencijalni dio ljudskog postojanja. Zato sam počela okretati se zemljama regije. Iako sam i tamo nailazila na slične prepreke, svijest o umjetnosti ipak je bila malo razvijenija. Ali istinsku otvorenost osjetila sam tek kad sam se počela okretati međunarodnoj sceni. Imala sam sreće i u pravim trenucima nailazila sam na prave ljude. Biti na svjetskim izložbama i u velikim galerijama nosi svoje izazove. Umjetnici iz naših prostora – bilo da su iz Hrvatske, Srbije, BiH, Slovenije – znaju biti podcijenjeni jer se često prednost daje autorima iz velikih i kulturno dominantnih zemalja. Ali vjerujem da je mnogo toga i do našeg stava. Ja sam naučila da se za svoj prostor moraš izboriti. Moraš tražiti najbolje. I da toplom, iskrenom, ljudskom riječju možeš otvoriti mnoga vrata. Koliko god da su prepreke bile velike, nikad nisu bile veće od mene. I uvijek sam nalazila način na koji ih mogu nadvladati. Ta snaga postala mi je prirodni dio puta.
Tijekom svih tih godina, postoji li izložba ili trenutak u karijeri koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Reći ću vam iskreno. U ovih 20 godina karijere doživjela sam toliko predivnih stvari da mi se čini kako mi je kroz umjetnost vraćeno sve ono što mi je u životu nekad nedostajalo. Ljubav, pažnja, emocija, podrška, sve to što je možda falilo u nekim ranijim godinama, meni je Bog nekako kompenzirao kroz moj rad. Kroz ljude. Kroz sve te divne, iskrene ljude koji prate ono što radim, koji vole moje slike, koji me zovu, pišu, šalju darove, pišu pjesme i priče inspirirane mojim radom. To su stvari o kojima nisam mogla ni sanjati. I svaki put kad stanem pred svoju publiku, kada dođem na izložbu i vidim te stotine ljudi koji su došli zbog mene, zbog mojeg stvaranja, samo mogu plakati. Plačem od zahvalnosti. To su veliki brojevi, ali još veća su srca tih ljudi. Ja ih osjećam. I to nije samo publika, to je moja velika duhovna obitelj. Zato želim iskoristiti ovu priliku i svima njima poručiti hvala. Hvala vam beskrajno što ste tu, što volite, što osjećate, što me pratite. Vi ste razlog zbog kojeg stvaram.
Poseban segment vašeg rada vezan je za art terapiju. Vašim djelima koriste se u radu s djecom s poteškoćama. Možete li nam reći više o tome?
Da, postoji taj prekrasan moment u terapiji, osobito u radu s djecom, u kojem slike igraju posebnu ulogu. Djeca veoma dobro reagiraju na moje slike. Mislim da ih privlače svi ti detalji, boje i forme, koji ih stimuliraju da obrate pozornost, da gledaju, da se poistovjete s onim što vide. Ja kroz svoj rad govorim nekim jednostavnim, dječjim, naivnim jezikom, i upravo to djeci pomaže da se otvore i da pokažu svoje emocije. Vidjela sam odlične rezultate ne samo kod djece s teškoćama u razvoju nego i kod osoba s demencijom. Iako ih još proučavaju i istražuju, sigurno je da moje slike vrlo pozitivno utječu na svakoga tko dođe u kontakt s njima. Zato ih s ponosom zovemo slike koje liječe. Ja sam se kroz njih i sama izliječila. Prošla sam vrlo težak put u djetinjstvu, i upravo sam kroz svoj rad našla mir i iscjeljenje. Sada, dijeleći taj dar s drugima, želim da i oni osjete tu snagu iscjeljenja.
Vaše slike danas krase domove širom svijeta. Postoji li neka slika koju biste izdvojili?
Joj, da, prva moja prodana slika, prve dvije prodane slike kupio je Afroamerikanac u New Yorku početkom 2000-tih. Zamislite samo, djevojka iz Bosne prodaje svoje slike Njujorčaninu u to vrijeme! U tom trenutku nekako sam znala da će moj život biti širom svijeta. Najzanimljivije je to što sam kroz svoje slike upoznala nevjerojatne ljude i čula divne priče. Moje slike otvorile su mi vrata da sretnem ljude za koje nikad ne bih ni sanjala da ću ih upoznati, od Novaka Đokovića, stilista Brada Pitta, do toga da je Leonardo DiCaprio nosio majicu s mojom slikom! Nevjerojatne stvari koje se dogode, a nekad ih čak ni sama ne mogu do kraja shvatiti. Ipak, vrlo sam skromna. Ne volim se previše fokusirati na sve te uspjehe. Ne razmišljam o tome previše. Samo radim i želim ostaviti još ljepšu priču za sebe. Moji najbliži to mogu potvrditi. Možda bi bilo bolje da oni govore o svemu tome umjesto mene. Ja sam nekako već naučila gledati na život s distance i jednostavno nastavljam dalje, stvarajući.
Među poznatim osobama koje su prepoznale vaš rad je i Nina Badrić. Zašto ste baš njoj poslali sliku?
Bože, kako ste vi sretni s Ninom. Nina je predivna i pravi blagoslov. Toliko ponosa nosite uz takvu prekrasnu ženu. Drago mi je što sam uspjela stvoriti jednu sliku za nju i što smo se iskreno povezale kroz emociju. Ništa ljepše nema od toga. Ona zrači snagom, duhovnošću, širinom i ljubavlju. To je žena zvana Ljubav. Za ljubav koju ona nesebično daje svima nama željela sam joj uzvratiti kroz svoj rad. Hvala joj beskrajno i želim joj sve najbolje. Neka je Bog čuva i neka još godinama uživamo u njenom lijepom glasu, dobroti i velikom srcu.
Da imate priliku ponovno početi svoj put – biste li nešto mijenjali?
Znate, kako starimo, postajemo sve svjesniji stvari koje bismo možda mogli promijeniti, stvari na koje smo mogli utjecati da nam donesu veći boljitak. Ali vjerujem da svi moramo proći određeni put baš onakav kakav nam je Bog namijenio da bismo došli do cilja koji je za nas predodređen. Naravno, možda sam mogla neke stvari drukčije uraditi, ali s druge strane, sve se dogodilo onako kako je trebalo. Da je bilo drukčije, možda sad ne bih bila ovdje gdje jesam. Zato vjerujem da Bog zna bolje od mene što je najbolje za mene. Mladim umjetnicima savjetovala bih da budu autentični i iskreni prema sebi. Da budu ono što jesu, da ne kopiraju nikoga nego da pronađu svoj glas i svoju priču. Iskrenost prema sebi i prema drugima je ključ. Također, da budu otvoreni, da vole i da se ne boje života. Da žive život punim kapacitetom, slobodni i bez ograničenja. Imam jednu mantru koju volim: moja ljubav je moja sloboda. Ljubav i sloboda idu zajedno, a autentičnost ih prati. To je nešto što me vodi i što želim pružiti sebi i svima oko sebe.
I za kraj – što možemo očekivati u budućnosti?
Pa, iskreno, imam vrlo mnogo projekata na kojima radim, već kasnim s nekima i ponekad ni sama ne znam što mi je! (smijeh) Volim držati ljude u neizvjesnosti i volim iznenađenja, pa vam neću sve otkriti odmah. Ove godine planiram još jednu kolektivnu izložbu i čak tri samostalne, što je za mene velik izazov i velika radost. Osim toga, radim na tri veća projekta, koji me veoma ispunjavaju i uzbuđuju. Ljeto ću provesti radno, a za jesen planiram putovanja. Raspored mi je poprilično popunjen, ali Bogu hvala, imam posla i sretna sam zbog toga. Nadam se samo da ću uspjeti sve ispuniti, da ću imati dovoljno vremena za svoju djecu i, što je najvažnije, da ću paziti na svoje zdravlje. To mi je sad najvažnije.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
