Lu Dedić: 'Dijabetes kontroliram i živim život bez ograničenja'

U četvrtak vam uz primjerak 24sata donosimo poseban prilog o dijabetesu na 24 stranice, a od petka vam svaki dan na portalu donosimo po jednu priču iz priloga. 

Tako smo ususret obilježavanja Dana šećerne bolesti, razgovarali i s pjevačicom iz dinastije glazbenih velikana Dedića. Lu ima 23 godine i već devet godina, otkako ima dijagnozu, ne dopušta dijabetesu da joj “upravlja životom”.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:02

Bolja kontrola šećerne bolesti: Pokrenite se uz kućni trening od samo pet vježbi | Video: 24sata/pixsell

Koliko ste godina imali kad ste dobili dijagnozu dijabetesa tip 1? Što je potaknulo vaše roditelje da vas odvedu na pregled - koji simptomi su se javili?

Imala sam 14, kad sam otkrila da imam dijabetes tip 1. Simptomi su bili tipični: učestala žeđ i potreba za mokrenjem, prekomjerna potreba za konzumacijom slatke hrane i pića, kronični umor, nagli gubitak kilograma itd. Prvi simptom je bio gubitak kilograma koje nisam nikako mogla nadomjestiti bez obzira na prehranu. Što se tiče ostalih simptoma, oni su došli tek nešto kasnije, ali vrlo naglo. Moja mama je prepoznala simptome, pa me je odvela u obližnju ljekarnu gdje sam izmjerila šećer, koji je u tom trenutku bio 30 mmol/l. Odmah smo se zaputili u bolnicu, u Šibeniku u kojemu smo ljetovali, gdje su liječnici zaključili o čemu je riječ, no finalnu dijagnozu sam dobila u Zagrebu.

NEZABORAVAN TRENUTAK Jedan trening, tisuću osmijeha: 'Vatreni' pokazali veliko srce i ugostili djecu s dijabetesom

Pročitala sam da ste završili u šibenskoj bolnici i bili uvjereni da ćete nakon nekoliko dana izaći posve zdravi. Je li bilo teško prihvatiti dijagnozu s kojom ćete se morati nositi cijeli život?

Tjedan dana sam boravila u bolnici u Šibeniku, nakon čega sam prebačena u Zagreb zato što tad još nije postojao odjel za dijabetes u šibenskoj bolnici. Dobra dva dana sam bila uvjerena da ću odležati nekoliko dana u bolnici i izaći zdrava, kao kod većine bolesti i zdravstvenih poteškoća. Kad sam shvatila da to ipak nije baš tako, to mi je bilo jako teško prihvatiti. Neizvjesnost mi je budila strah, no kad sam odradila tjedan dana edukacije na kojoj mi je sve bilo objašnjeno, tu se strah znatno smanjio. Iako me više nije mučio strah, i dalje mi je trebalo otprilike četiri godine da prihvatim novi stil života. U mnogo trenutaka sam se osjećala frustriranom i tužnom, ali na kraju sam se potpuno naviknula na svoje nove obaveze.

Koje ste sve promjene morali uvesti u svakodnevni život zbog dijabetesa?

Prva i najveća promjena je zapravo uzimanje potrebne terapije, odnosno injekcije inzulina. Za uzimanje injekcije ne mogu reći da nešto znatno boli, ali nije ni bezbolno. Pogotovo zato što se od učestalog apliciranja inzulina na ista mjesta u tijelu stvaraju takozvane ‘’inzulinske kvrge’’ koje treba masirati, a to mi nije nimalo ugodno. Što se tiče mjerenja šećera, isprva sam mjerila šećer pomoću glukometra, no u digitalnom dobu je lako doći do svih potrebnih informacija koje su me brzo dovele do otkrića senzora koji mi je znatno olakšao taj dio posla. Uz pomoć senzora nije teško pratiti razinu šećera u krvi jer je provjeravam pomoću aplikacije na mobitelu, u svega dvije-tri sekunde, i mogu sa sigurnošću reći da mi je to najlakši dio u cijeloj priči. Senzor ima iglu u sebi i ljudi obično misle da to boli, ali zbilja ne boli, ni ne osjetim ga. S druge strane, kad sam mjerila šećer glukometrom, morala sam se bosti u prste, a to mi je otežavalo neke stvari, kao što je sviranje klavira ili tipkanje po laptopu, jer se od učestalog ubadanja u prste stvaraju modrice i krastice. Senzor je zaista spas u životu s dijabetesom. Inzulinsku pumpu još nisam uzela u obzir, ne znam puno o njoj pa neću ni pametovati. Jednostavno mi je nekako odbojna, ne bih znala iz kojeg točno razloga. Taj dio još obavljam na način kako sam isprva krenula, samostalno si dajem injekcije kad je potrebno. To je nekad od tri do četiri puta dnevno, a nekad i oko deset puta, sve ovisi o tome kako provodim taj dan, što jedem i pijem, u kojoj sam fazi menstrualnog ciklusa i u kojem sam emocionalnom stanju.

Često putujete zbog glazbe - kako je na putovanjima, uspijevate li se držati pravila prehrane? Je li na putovanju teško voditi računa da uvijek jedete otprilike u isto vrijeme?

Dosad sam često putovala zbog glazbe, pogotovo kad sam imala turneju s tatom na ljeto 2024. godine. Kad su putovanja u pitanju, uvijek se unaprijed organiziram tako da obroke imam sa sobom, ako je potrebno. Na putovanjima mi je iz nekog razloga prehrana čak manje kaotična za manevriranje nego tijekom tipičnog dana u Zagrebu. Nije mi teško pred nepoznatim ljudima ni mjeriti šećer ni aplicirati inzulin. Većina ljudi zapravo zna da bolujem od dijabetesa, tako da te stvari nisu iznenađujuće ni neobične za moju okolinu. U slučaju da netko ne zna, obavim što trebam, pa ako bude dodatnih pitanja, rado ću na njih odgovoriti, to mi uopće nije problem. U početku sam se skrivala u toaletu da si dam inzulin, ali sam nakon jednog od razgovora s dijabetologinjom, koja mi je rekla da to nije higijenski i da mi ne bi trebao biti problem to napraviti u javnosti, promijenila tu naviku.

SVJETSKI DAN ŠEĆERNE BOLESTI Akcija 'Nevidljivi teret': Život s dijabetesom lakši je uz moderne terapije

Kako se nosite sa situacijama kad morate odbiti ponuđeni obrok jer se ne uklapa u vaš raspored - primjerice kad vas netko želi počastiti ručkom ili kad ste u društvu koje je odjednom odlučilo pojesti nešto?

Kao što sam spomenula, ne limitiram se, pa ne odbijam obroke. Jedine situacije u kojima odbijem nešto su kad odbijem npr. nekakav sok. Nekako mi je naporno to da se moram ubosti inzulinom samo kako bih popila nešto. Točno tako objasnim i ostalima kad odbijem, jednostavno mi se ne da bosti radi tekućine, popit ću nešto što mi neće dići razinu šećera u krvi.

Mnogi ne znaju da visina šećera ne ovisi samo o hrani i inzulinu, odnosno o onome što možete kontrolirati - na to mogu utjecati i prehlade i viroze, upalni procesi u organizmu (primjerice, čak i upala zuba), neke promjene u svakodnevnoj rutini (kad je riječ o vremenu kad jedete), pa i stres - jeste li pomalo pohvatali kako sve te stvari djeluju na vaš šećer i znate li reagirati?

Kao što sam ranije spomenula, svašta utječe na šećer. Osim spomenutog emocionalnog stanja, faze menstrualnog ciklusa i slično, utječu i fizička aktivnost, bolesti, upale i infekcije. Trenutačno se ne bavim sportom, ali redovito treniram u teretani i tijekom treniranja, zbog fizičkog napora, šećer mi uvijek naraste u nebesa. Prvo mi to uopće nije bilo jasno jer je jedna od stvari koje sam prvotno naučila to da bi bilo dobro prošetati ili nešto slično kad mi je šećer visok kako bih ga spustila. Nekako mi je logično da bi se od fizičkog napora razina šećera u krvi snizila, a ne povisila, ali očito nije baš tako. Na kraju ispada da je to sasvim uobičajena stvar, pričala sam o tome i s doktoricom te s jednim poznanikom koji također boluje od dijabetesa tip 1 i trenira nogomet, pa mi je rekao da se njemu ista stvar događa tijekom nogometnog treninga. Svakako je, unatoč tome, bitno imati fizičku aktivnost, čim se tijelo malo smiri od treninga, šećer uglavnom samostalno dođe na svoje mjesto. Kad su u pitanju bolesti, viroze, infekcije i slično, jako mi je teško regulirati šećer jer je on tad uglavnom visok. Nekad po tome znam i prepoznati da ću se uskoro razboljeti, tako da je jedina pozitivna stvar u ovom aspektu ta ‘’vidovitost’’. Kad se šećer vrati u normalu, onda znam da sam korak pri ozdravljenju. Stres mi nije nekakav faktor kad je u pitanju šećer, no znam da mnogima jest. Jednostavno mi stresne situacije nikad nisu poremetile šećer. Ne znam do čega je, možda se dobro nosim sa stresom, ali svakako mi je drago zbog toga jer sam često u sebi stresnim situacijama. Kad bi mi stres utjecao na razinu šećera, mislim da bi to bio opći kaos i nestašica inzulina.

Govorili ste kako ste se znali prije nastupa zapitati ‘što ako mi padne šećer’ - je li se to kad dogodilo u takvim situacijama? Imate li česte hipoglikemije?

Često sam se prije nastupa znala zapitati što ako mi šećer padne usred ili neposredno prije nego što moram izaći na binu i pjevati. To se do sada još nije dogodilo, uglavnom mi je šećer prije nastupa visok. Da ne ispadnem kontradiktorna, nije stres u pitanju nego adrenalin. Adrenalin je već potpuno drugačija stvar od stresa i on mi itekako djeluje na šećer, tako da sam što se tiče nastupa zasad potpuno sigurna. Generalno što se tiče hipoglikemija, mislim da ih imam češće nego što bih trebala. Nekad ih osjetim, a nekad ne. Situacije u kojima se hipoglikemija ne osjeti puno su opasnije od onih kad se osjeti. Dosta je neugodno, izuzetna slabost, hladan znoj i vrućina samo su neki od simptoma u tim trenutcima, no s vremenom sam otkrila što mi najbrže pomogne. Obično su to sokovi, koje u normalnim okolnostima izbjegavam, ali su u trenucima kad nastupi hipoglikemija spas. Moji prijatelji i suradnici znaju što im je činiti kad se to dogodi, ali uglavnom taj problem rješavam sama jer mislim da je bitnije biti samostalan u tim trenucima jer tko će nam pomoći kad budemo sami, bez ikoga oko sebe tko bi nam mogao pomoći? Sigurnija sam kad znam da se mogu osloniti na sebe.

Kakva je situacija s visokim šećerom? Mnogi dijabetičari kažu kako se tad osjećaju kao da im organizam kuha, znaju imati bolove u želucu, nerijetko su vrlo nervozni, kratkog fitilja... Događaju li vam se takve situacije, kako se nosite s njima?

S hiperglikemijama nemam neke posebne tjelesne poteškoće. Jako rijetko mi znaju probuditi nervozu kao kod većine dijabetičara, no počne mi se kronično spavati i obuzme me žeđ. To mi dosta zna utjecati na koncentraciju, tako da učenje ili praćenje predavanja na fakultetu u tim trenucima nije baš učinkovito.

NE PROPUSTITE U četvrtak uz 24sata očekuje vas bogati prilog o dijabetesu!

Mlada ste osoba, kako se nosite s mogućnosti da dijabetes može donijeti komplikacije, primjerice s vidom, bubrezima, perifernim živcima...? Što ste sve usvojili kao svojevrsna pravila preventive?

Na kompletan pregled idem jednom godišnje, obično početkom godine. Dosad nisam imala problema osim pogoršanja vida. Imam dioptriju -0,75 na oba oka tako da ni to nije neka drama. Naočale nosim uglavnom samo kad učim, čitam ili radim nešto na laptopu. Imam strah od mogućih komplikacija te su mi se što sam starija počele vrtjeti misli u glavi o tome kako izgleda trudnoća s dijabetesom tip 1. Znam ponešto o tome iz priča i poznanstava, ali nedovoljno. Da ne bi bilo nekakvih pogrešnih špekulacija, nemam trudnoću u planu, no mislim da je normalno da me u ovim godinama takve stvari brinu i zanimaju, tako da o tome planiram razgovarati s doktoricom da se mogu adekvatno informirati. Dijabetes me ni u čemu nije ograničio. Ne mogu reći da sam počela nešto više cijeniti zdravlje jer se osjećam potpuno ‘’normalno’’ pa ne zalazim u takve misli. Cijenim to što kad sam već trebala oboljeti od nečega, da je to dijabetes jer je zbilja lako upravljati njime te postoje razna pomagala kojih je sve više i više, a maksimalno olakšavaju život s dijabetesom. Ono što najviše u cijeloj priči cijenim je to da imam mogućnost podijeliti svoju priču i tako potencijalno ohrabriti nekoga ili mu olakšati.