Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih je dan molitve za duše svih preminulih vjernika, onih koji su još u čistilištu. Taj se dan sjećamo pokojnih i molimo za njih da im Bog oprosti grijehe, tumači fra Tolić
Lifestyle
Komentari 10
Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih je dan molitve za duše svih preminulih vjernika, onih koji su još u čistilištu. Taj se dan sjećamo pokojnih i molimo za njih da im Bog oprosti grijehe, tumači fra Tolić
Fra Zvonko Tolić, franjevac je porijeklom iz Vinjana kraj Imotskog. Studirao je filozofiju i teologiju u Makarskoj i Zagrebu. Diplomirani je profesor povijesti i geografije. Završio je Studij muzeologije kao i Bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poznat je po svojem humanitarnom radu ali i po pisanju pjesama. Od 1. listopada 2019. voditelj je Hrvatske katoličke misije u Berlinu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:52
Blagdan Svih svetih je pred vratima. Već sredinom listopada ljudi počinju uređivati posljednja počivališta svojih članova obitelji, prijatelja i svih dragih osoba koje nisu zaboravili i za koje imaju potrebu zapaliti svijeću. Iako postoji razlika između obilježavanja Svih svetih i Dušnog dana, ljudi odlaze na groblje i te dane posvete onima koji su otišli zauvijek. Koja je razlika između Svih svetih i Dušnog dana?
Na svetkovinu Svih svetih Katolička Crkva slavi sve svece, poznate i nepoznate, kanonizirane i one koji to nisu i koji su postigli nebo. Važno je naglasiti da su oni živjeli sveto i kao takvi nama su primjer i poticaj da i mi možemo i da nismo isključeni iz svetosti. Oni su sada u zajedništvu s Bogom i zbog toga je to dan i naše nade i svetosti. Liturgijska boja tog dana je bijela i ona nas podsjeća najprije na Kristovo uskrsnuće, zatim čistoću i svjetlo u tamama prolaznosti.
Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih je dan molitve za duše svih preminulih vjernika, onih koji su još u čistilištu. Taj se dan sjećamo svojih pokojnih i molimo za njih da im Bog oprosti grijehe i primi ih u nebo. To je dan mira, ozbiljnosti i molitve, Liturgijska je boja ljubičasta kao simbol kajanja i žalosti.
Groblja su mjesta koja odišu mirom i spokojem. Tu se susrećemo u mislima sa svojim najdražima koji su otišli, sa svojom vlastitom smrtnošću. Bez obzira na to što je strah od smrti jedan od najjačih osjećaja, na groblju smrt doživljavamo potpuno drugačije. Kako to?
Groblja su mjesta posebne tišine i dostojanstva. U njihovoj smirenosti, među urednim stazama i svjetlom svijeća, čovjek se suočava s onim što inače nastoji izbjeći – mislima o smrti i prolaznosti. Ipak, upravo na groblju, gdje bi strah od smrti trebao biti najjači, ljudi smrt doživljavaju drugačije – mirnije, pomirenije. Razlog za to leži u samoj prirodi groblja. Ono nije samo prostor gubitka, nego i mjesto sjećanja i ljubavi. Tu ne mislimo na kraj, već na život onih koji su otišli. Svaka svijeća, svaki cvijet i svaka molitva postaju simbol trajne povezanosti živih i mrtvih. Tišina i sklad groblja djeluju gotovo ljekovito. U takvom ozračju čovjek osjeća kako je smrt dio prirodnog ciklusa života – nešto što ne treba plašiti, nego prihvatiti. Pogled na grobove podsjeća nas da smo svi jednaki pred vječnošću, ali i da život ima vrijednost upravo zato što je prolazan. Za vjernike, groblje je i mjesto nade – prostor u kojem se smrt ne doživljava kao kraj, nego kao prijelaz u novi oblik postojanja. Upravo zato, mir koji osjećamo na groblju nije slučajan: on proizlazi iz spoznaje da smrt ne prekida ljubav, nego je pretvara u sjećanje, svjetlost i tišinu koja govori više od riječi.
Ne mogu a da Vas ne pitam jedno od pitanja s kojima se svi susrećemo kada nam umre neka draga i bitna osoba. Gdje je otišla ta osoba, gdje odlaze duše?
Kad se smrću rastanemo od nekog tko nam je drag, ne gubimo samo osobu, nego i dio sebe. I tada se, neizbježno, pojavi pitanje: Gdje je meni draga osoba otišla? Gdje odlaze duše? Odgovor na to nije jednostavan, jer ga svatko traži na svoj način. Za vjernike, smrt nije kraj, već prijelaz u novi život – susret duše s Bogom, svjetlom i mirom koji nadilazi sve ovozemaljsko. Mi vjerujemo da duše odlaze svom istinskom i iskonskom domu, u nebesko zajedništvo gdje više nema boli ni tuge. Ni za one koji nisu vjernici smrt nije kraj i njima drage osobe žive u sjećanjima, djelima i ljubavi koju su ostavili iza sebe. Svi zapravo osjećamo da su naši najmiliji i dalje prisutni u osmijehu koji prepoznamo, u riječima koje pamtimo, u svemu što nas podsjeća na njih i to je, po meni, snažna Božja blizina sa svakim čovjekom.
Kada se susretnemo sa smrću neke važne nam osobe, to je jedan od najtraumatičnijih doživljaja koje možemo tijekom života proživjeti. Vjera nas vodi iz te boli prema prihvaćanju nečega na što ne možemo utjecati. Što nam molitva daje kada se nađemo pred zidom svoje osobne, intimne tuge i boli, zbog smrti osobe s kojom smo bili emotivno, duboko povezani?
Suočiti se sa smrću voljene osobe jedan je od najtežih trenutaka u životu svakog čovjeka. Bol postaje gotovo opipljiva, a svijet izgleda nijem i prazan. Upravo u tim trenucima, molitva postaje most između našeg bola i Božje utjehe. Molitva nam ne briše tugu, ali joj daje smisao i mir. U tišini riječi upućenih Bogu, čovjek osjeti da nije sam, da netko čuje i razumije njegovu bol. Molitva pomaže da prihvatimo ono što ne možemo promijeniti i da pronađemo snagu za dalje. Kroz molitvu, bol se polako pretvara u snažniju vjeru, u zahvalnost – za ljubav, za uspomene, za trenutke koji su oblikovali naš život. I tada shvatimo: smrt oduzima tijelo, ali ne i dušu, a onda i duhovnu povezanost koja ostaje u srcu i molitvi.
Kršćanska vjera nam govori da postoji vječni život, daje nam nadu da smrt nije kraj. Važno nam je otići na groblje, zapaliti svijeće i odnijeti cvijeće. Što da učinim kad nas nagriza sumnja i preplavi strah da ćemo jednog dana samo nestati, kako vratiti vjeru?
Odgovor na ovo pitanje ne izuzima nikoga, barem od trenutaka slabosti i naših ograničenih mogućnosti razumjeti ontološko i metafizičko. Nije se lako oduprijeti i biti imun na pomisao da bi sve moglo jednom završiti. Sumnja i strah od nestanka prirodni su dio ljudskog iskustva. No upravo tada, vjera nije samo osjećaj sigurnosti – ona je odluka da vjerujemo, čak i kad odgovora nema, ne slijepa, nego predana. Kršćanska nas vjera uči da smrt nije kraj, nego prijelaz u vječni život. Kada nas obuzme sumnja, potrebno je i korisno okrenuti se molitvi, zajedništvu i zahvalnosti Stvoritelju za život koji imamo. Odlazak na groblje, paljenje svijeća i molitva nisu samo običaji – to su znakovi zahvalnosti i nade te podsjetnik da ljubav nikada ne nestaje. Sveti nam Pavao to posvješćuje. Vjera se vraća polako, u tišini srca, kad ponovno dopustimo da nas nada dotakne. Jer i u najmračnijim trenucima, dovoljno je malo svjetla da pobijedi tamu.
U ovo vrijeme Svih svetih i Dušnog dana razmišljamo o vječnosti i smrtnosti. Najbolje nam o tome govore slike groblja na kojima gore tisuće svijeća a svaka od njih predstavlja neku osobu koja je ostavila trag u ovom svijetu. Kada prođu ti dani kao da nas zaslijepi svakodnevna rutina i zaboravimo na to da sve prolazi pa tako i mi… Kako da tu svijest o prolaznosti i važnosti duhovnosti zadržimo i nakon Svih svetih i Dušnog dana?
Dobro ste to primijetili - tih dana, dok svjetlost tisuća svijeća obasjava groblja, u nama se budi svijest o prolaznosti života i snazi duhovnosti, gotovo poetskoj. No, čim se plamenovi ugase, svakodnevica nas često ponovno zaokupi i ta misao polako izblijedi. Da bismo zadržali taj mir i dubinu, takvi trenuci nisu vezani samo za početak studenog niti posjete grobljima već, kad zastanemo pred traganjima za smislom života, oni nas uvijek vraćaju u brazdu života. Dovoljno je svakodnevno zastati, zahvaliti Bogu na životu i sjetiti se onih koji su nas oblikovali. Duhovnost živi i u malim trenucima – u dobroti, opraštanju, molitvi, u svjesnosti da je svaka sekunda dar. Ako uspijemo zadržati tu zahvalnost i poniznost kroz cijelu godinu, tada Svi sveti i Dušni dan ne ostaju samo blagdani sjećanja, nego podsjetnici na smisao života koji traje i nakon što svijeće dogore.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+