RAJ U PAKOŠTANIMA
FOTO Prije i poslije: Od stare ruševine uz Vransko jezero smo napravili divnu turističku oazu
Dizajnerica Mirela Blažanović pretvorila je prostor uz Vransko jezero u pravu oazu mira. Danas se gosti u vilu ne vraćaju samo zbog njezine ljepote, već zbog topline i osjećaja doma koji ondje pronalaze
U trenutku kad se uhvatila u koštac s uređenjem ovoga bisera postojali su praktički samo kameni zidovi, dodaje. A ni oni nisu bili u najboljem stanju.
Prije desetak godina ova je kućica bila veliki izazov za dizajnericu interijera Mirelu Blažanović, jer je bila obična ruševina koja ima golemu emotivnu vrijednost, uz ideju njezinih vlasnika da je obnove i osposobe za turistički najam. Radilo se uz puno ograničenja jer su vlasnici živjeli na Dalekom istoku, pa je za odobrenje radova trebalo poslati stotinu e-mailova i dočekati odgovore, ali se isplatilo.
Danas su fotografije ove male oaze u zaleđu Pakoštana, uz Vransko jezero, pravi dokaz da su čuda moguća te da spoj starog kamenja koje određuje okvire građevine i dodir modernog, s puno topline i starinskog šarma koji je postignut s iznimnom pažnjom, mogu izgledati savršeno.
- To je kraj tipičnog kamenog pejzaža Ravnih kotara. Krš, suhozidi, masline, bura i onaj poseban mir koji ne postoji svugdje. I staza do vidikovca s kojega se vide Kornati - priča Mirela Blažanović, koja u toj kućici potpisuje baš - sve.
Kuća je, kaže, bila obiteljsko nasljeđe.
- Zapravo ruševina s jakom emotivnom vrijednošću: mjesto djetinjstva, poveznica na baku i djeda, uspomena koju ne želiš prepustiti zaboravu. Vlasnici su željeli zadržati izvorni volumen i duh mjesta, ali istovremeno dobiti kuću koja zadovoljava sve uvjete modernog boravka i kategorizacije za najam. Nisu htjeli ništa pretenciozno. Htjeli su toplu, iskrenu kuću koja će trajati, priča sugovornica.
U trenutku kad se uhvatila u koštac s uređenjem ovoga bisera postojali su praktički samo kameni zidovi, dodaje. A ni oni nisu bili u najboljem stanju.
- Krov je rekonstruiran, instalacije su se radile iz početka, unutarnja organizacija prostora potpuno je redefinirana, ali bez mijenjanja vanjskih gabarita. To je vlasnicima bilo važno: da kuća izvana ostane ono što je bila. Okoliš je također bio veliki dio projekta. Bazen, kamena terasa, suhozidi, natkrivena terasa s roštiljem... Sve je to moralo izgledati kao da je oduvijek tu. Od tuda i toliko različitog kamena, nastojala sam iskoristiti sve što se našlo u okolici kuće, kod susjeda, na samom terenu i kod lokalnih dobavljača - priča sugovornica.
- No najveći izazov projekta bila je komunikacija na daljinu. U vrijeme gradnje vlasnici su živjeli na Dalekom istoku. Razlika u vremenskim zonama, donošenje odluka e-mailom, fotografije s gradilišta umjesto dolazaka na teren... To je tražilo veliku disciplinu i povjerenje. Osim toga, znamo kako je i u velikim gradovima izazovno pronaći pouzdane izvođače - ističe sugovornica.
Ali je investitor imao dovoljno poznanika i rodbine iz okolice sela koji su se prihvatili ovoga posla. Jer njima se moglo i najviše vjerovati zato što bolje poznaju kamene kuće nego mi koji smo odrasli u betonu. Tako je imala njihovo znanje i iskustvo gradnje na svojoj strani.
Kako vlasnici nisu bili blizu te nisu mogli urediti kuću i sami je potpuno opremiti, tako je preuzela na sebe i dio posla koji inače ne radi često i to je zapravo učinilo da kuća postane jedan od onih projekata koji se ne zaboravljaju. Dogovor je zato bio da se sve, apsolutno sve, mora dopremiti odjednom. Namještaj, rasvjeta, zavjese, posteljina, ručnici, tanjuri, pribor za jelo, vješalice, jastuci, dekoracije...
- Kad je šleper stigao u Zagreb, imala sam vrlo ograničeno vrijeme da sve utovarim i organiziram isporuku na lokaciju udaljenu 220 kilometara, na teren koji nije bio najpristupačniji. Nije bilo 'to ćemo kasnije'. Nije bilo druge prilike. To je bio trenutak u kojem projektant mora imati potpunu kontrolu nad popisom. Lista je bila detaljna do zadnje žličice. I upravo zato je uspjelo - priča sugovornica.
Iako to nije inače u opisu njezina posla, kaže da su klijenti u ovom projektu bili toliko korektni da joj to na kraju nije bilo teško. Iako kaže da bi se u takvim projektima inače radije okrenula tome da nabavlja stare komade namještaja, makar i jedan po jedan, da bi što brže i što efikasnije opremila ovu kuću, Mirela se, radi brzine i logistike, odlučila za Ikeu. Zapravo je čudesno vidjeti koliko je topline i starinskog šarma uspjela unijeti u prostor, unatoč tome što je opremljen industrijskim komadima namještaja.
- Toplina prostora nikad ne dolazi samo iz komada namještaja. Dolazi iz proporcija, boja, tekstila, ritma elemenata, iz odnosa prema svjetlu. Birala sam neutralne, svijetle komade koji se mogu uklopiti u kameni ambijent. Tekstil je tu bio ključan: stolnjaci, zavjese, presvlake, detalji u crvenoj i zelenoj kao poveznica s griljama i dalmatinskim kontekstom. Nije bilo teško pronaći stvari koje mogu funkcionirati 'starinski', ali je trebalo znati što ne uzeti. U takvim projektima jednako je važna selekcija kao i izbor - ističe sugovornica.
Kaže kako je na kraju sve ispalo tako da vjerojatno ništa bitno ne bi mijenjala niti da je ovu kuću opremala za sebe.
- Vjerojatno bih si dala više vremena za traženje nekih autentičnih, starih komada namještaja s karakterom. Ali za kuću za najam, koja mora biti funkcionalna, izdržljiva i jednostavna za održavanje, ovo je bio racionalan i ispravan izbor - ističe Mirela Blažanović, koja posebno pamti kako je - nakon što je kuća uređena - imala priliku boraviti u njoj tri ljeta po tjedan dana, što je bilo nezaboravno iskustvo.
- Mislim da je ključ bio u poštovanju izvornog. Nismo pokušali kuću učiniti modernom. Pokušali smo je učiniti dostojanstvenom. Kamen, zelene grilje, vidljive grede... Sve je to ostalo. Moderno je diskretno: klimatizacija, kupaonice, kuhinja, rasvjeta, bazen... - kaže sugovornica.
Kuća je, dodaje, ispunila očekivanja vlasnika, a najveća joj je nagrada što se gosti rado vraćaju.
- To znači da prostor ima onu neuhvatljivu stvar... Osjećaj doma... - zaključuje Mirela Blažanović.
