ODUZIMAJU DAH
FOTO Oduševit će vas! Luksuzne vile koje brat i sestra Visković projektiraju na hrvatskoj obali
Svaki projekt brata i sestre Visković nastoji ostaviti trajni dojam, ne samo u obliku zgrade, već u načinu na koji korisnici doživljavaju prostor, potičući refleksiju i otkrivanje svijeta oko sebe
Brat i sestra, Zrinka Visković i Vatroslav Visković, razvili su arhitektonski pristup koji spaja lokalni mediteranski identitet sa suvremenim prostornim iskustvima.
Brat i sestra, Zrinka Visković i Vatroslav Visković, razvili su arhitektonski pristup koji spaja lokalni mediteranski identitet sa suvremenim prostornim iskustvima.
Njihov profesionalni senzibilitet oblikovao se kroz odrastanje u Dalmaciji, na relaciji Split - otoci, često provodeći vrijeme na brodu te promatrajući kontraste prirodnog okoliša i izgrađenog prostora.
Ti kontrasti - svjetlo i sjena, kamen i voda, povijest i suvremenost - postali su ključni elementi njihova stvaralačkog jezika i odredili način na koji pristupaju svakom projektu.
U njihovu studiju ideje nastaju kroz dijalog između slobodnog crteža i verbalne refleksije. Crtež dopušta intuitivan i neposredan prikaz misli prije nego što se one artikuliraju riječima, dok razgovor unutar tima produbljuje koncept i otvara prostor za inovaciju.
No ideja nikad ne ostaje apstraktna - svaki projekt temelji se na razumijevanju materijala, tehnologije i konstrukcije, kako bi vizija bila izvediva u stvarnom prostoru. Ta kombinacija slobode i discipline omogućuje da prostori koje osmišljavaju budu i inovativni i funkcionalni.
Njihovi projekti često reagiraju na globalnu uniformnost arhitekture. Dok suvremeni trendovi i društvene mreže brišu lokalni identitet, Viskovići razvijaju tipologije koje su istovremeno suvremene i duboko utemeljene u povijesnom kontekstu.
Inspiraciju pronalaze u konceptima beskonačnosti i besprostornosti, istražujući kako prostor može manipulirati percepcijom korisnika, poticati osjećaj otkrivanja i čuđenja te otvarati nova iskustva svijeta.
U njihovim realizacijama prostori postaju iskustva, a korisnik aktivni sudionik, istraživač i interpretator.
Posebno zahtjevni projekti, poput hotela na Palmižani, testirali su njihove sposobnosti zbog ograničene lokacije te zakonskih i tehničkih uvjeta. Umjesto prepreka, svaka složenost postala je alat koji oblikuje konačno rješenje. Takav pristup pokazuje kako detaljno razumijevanje materijala, prostora i tehnologije omogućuje projekte koji su i inovativni i izvedivi, čak i na naizgled nemogućim lokacijama.
Rezultat je arhitektura koja je lokalno ukorijenjena, a istovremeno globalno relevantna. Prostor postaje sredstvo za stvaranje iskustava, balansirajući između materijalnog i perceptivnog, funkcionalnog i emotivnog.
