ČUVARI TRADICIJE
FOTO Kao da su ispali iz filma: Šokac Mateo Ćelebić i njegova obitelj 'žive u prošlosti'
Mateo Čelebić prava je riznica znanja starih zanata - tka, neca, šlinga, svira tamburu i gajde, izrađuje nošnje, češlja divojke, pleše u folkloru. Slavonski običaji i tradicija su mu strast, a tome uči i svoju djecu
"Što oči vide, to ruke rade" stara je narodna poslovica koja najbolje opisuje Matea Ćelebića (29) iz Komletinaca, koji je strastveni ljubitelj slavonske tradicije i običaja i majstor za šivanje i restauraciju narodnih nošnji.
"Što oči vide, to ruke rade" stara je narodna poslovica koja najbolje opisuje Matea Ćelebića (29) iz Komletinaca, koji je strastveni ljubitelj slavonske tradicije i običaja i majstor za šivanje i restauraciju narodnih nošnji.
Sa svojom suprugom Marijom i troje djece – Šimunom, Fabijanom i Brigitom, godinama svoj život isprepliće s tradicijom i folklorom, a njihova djeca odrastaju uz starinske igračke, narodne pjesme, miris domaćeg pekmeza i zvuk tkalačkog stana, noseći nošnje koje im je tata sašio. Isto tako je odrastao i Mateo, u pravoj šokačkoj obitelji.
- Moj uzor iz djetinjstva je moj dida. On je pravi Šokac koji cijeli život živi tradiciju. I dan danas nosi šešir na glavi, divani šokački. Odmalena mi je bio zanimljiv; vodio me je na stan, pričao mi kako je čuvao ovce, orao s konjima. Umnogome mi je on usadio ljubav prema tradiciji. A mama Suzana je usadila sve ostalo. Bila je glavna krojačica u selu; šila haljine, nošnje, vjenčanice, odijela. Uz nju sam naučio sve o šivanju i praktično od svoje pete godine imam iglu i konce u rukama. Sve o nošnjama naučio sam od baka u selu kojih je danas jako malo. Imao sam staru kumu koja je tkala na svom tkalačkom stanu pa sam ju molio da me nauči. Jedna druga baka je necala pa sam i to naučio. Sve me je zanimalo - kaže nam Mateo dodajući kako je on djetinjstvo provodio s krpama i starim babama, dok su njegovi prijatelji bili na igralištu. Bio im je čudan, ali i oni njemu.
Naravno da su djeca na selu kakvi su Komletinci orijentirani na seoske KUD-ove pa je tako i Mateo rano počeo plesati, pjevati pa i svirati u KUD-u tamburu i gajde. Prije nastupa bi čak i češljao cure u tradicionalne frizure jer su ga seoske bake i tome naučile. U KUD ga je prvi puta dovela mama koja je također cijeli život plesala.
- Ljudima je čudno kad kažem da kod nas u Komletincima i dalje ima ljudi koji žive tradiciju; baka koje i dalje nose suknje sa podsuknjama, muškaraca s rekljama, i da svi plešu u KUD-u. Moja mama se pričestila i krizmala u nošnji, dok su druge cure imale haljine. Kad ti obitelj živi tradiciju, onda je to i za tebe tako. Tako sada učim i svoju djecu. Naravno da u svakodnevnom životu ne nosimo nošnje, ali kada god je prilika pokazati tradiciju, spremamo se - kaže Mateo koji je sam izradio nošnje za svoju djecu, a u svojoj kolekciji ima jako puno i starih nošnji koje je naslijedio od prabake i pradide, ali i otkupio od žena u selu da ne propadnu.
Sve koje su bile oštećene Mateo je popravio. Ima ih, kaže, za svaku prigodu; pripletenke za korizmu, vezenke, lanene, odnice.. Kao što je bilo i prije, kada se u svemu znao red – većinom se svake nedjelje nosila druga oprava. Mateovi ručni radovi ukrašeni šlingom i zlatovezom izgledaju kao da su izašli iz škrinja naših baka.
- Nema ručnog rada koji ne radim. Volim svaki princip izrade. Znam štrikati, heklati, necati, tkati, trukati, rasplitati, priplitati, vesti.. nema te mustre i boda koji ne mogu replicirati jer su me i tome naučile seoske žene. Najviše volim šlingati. Treba mi šest mjeseci da izradim nošnju, i to neku koja je manje zahtjevna, i sve na njoj radim sam, od tkanja, šivanja, vezenja, uređivanja.. Imao sam silnu želju kupiti tkalački stan i bio sam sretan kada sam ga pronašao - kaže Mateo koji, upravo zbog očuvanja tradicije, povremeno organizira radionice šlinganja nadajući se tako prenijeti to znanje na mlađe.
Sve što je godinama sakupljao, nošnje i stare zaboravljene predmete, Mateo je izložio u staroj kućici koju je kupio i uredio kao mali svojevrsni muzej.
- To je jako stara kuća koja se nalazi odmah uz moju obiteljsku. Htio sam ju srušiti, ali sam ju ipak obnovio i u nju stavio sve što imam - nošnje, stari namještaj koji imam od prababe i pradide, starinske predmete i alate, i sada je ona kompletan prikaz seoskog domaćinstva kakvo je nekada bilo. Za sada je to moj mali privatni muzej sa puno uspomena na moje pretke, ali tko ima interesa može doći pogledati - dodaje Mateo.
