Legitimizacija i legalizacija pozdrava ‘Za dom spremni’ vraća nas u gubitničku prošlost

Malo pomalo staro nenormalno postalo je novo normalno. Na pozdrav “Za dom”, ministar obrane Ivan Anušić nedavno je, na Thompsonovu koncertu, odgovorio sa “Spremni”. Premijer Plenković rekao je kako ga iznenađuje “veliko čuđenje zbog tri riječi jedne pjesme”. Ta se pjesma potom pjevala i u Saboru.

S te “tri riječi” zastupnike je pozdravio Miro Bulj. Nije bilo opomene, ispalo je kao da je rekao “Bok ljudi” ili “Hvaljen Isus”. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković odlučio je poštedjeti opomena zastupnike koji uzvikuju “Za dom spremni” jer da “oni na to imaju demokratsko pravo, a u konačnici će prosuđivati građani”. Policija je u Sinju, kažu nam pouzdani izvori, dobila naputak da se na Thompsonovu koncertu pravi blesava. Policajci koji su poslušali naredbu pa se pravili ludi, ponašali su se isto kao i akademici koji su, praveći se pametni, utrli put legitimizaciji i legalizaciji formule “ZDS” koja zemlju, polako, ali neumitno, gura radikalno desno. Dok se oni prave pametni ili ludi, već prema potrebi i platnom razredu, desnilo obuzima sve više ljudi i zahvaća sve mlađe skupine.

Na snimci koja je nedavno objavljena na društvenim mrežama vidimo skupinu djece postrojene u vojnu vrstu ispred koje stoji mali zapovjednik. Djeca u rukama drže puške, igračku od drveta ili plastike. Jedan po jedan mali vojnici istupaju iz reda, na što “zapovjednik” uzvikuje “Za dom”, a istupnik uzvraća riječju “Spremni!”. Na kraju svi zajedno glasno izgovaraju pozdrav “Za dom spremni”...

Ovaj pozdrav, o tome nema nikakve dvojbe, smislio je ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić. U novinama Hrvatska straža, Glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Europi otkriveno je kako je pozdrav nastao. Pavelić je novinaru “jednog žarkog ljeta 1957.” objasnio njegovu genezu. “Neke su izbjegličke novine donijele da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s ‘fašističkim pozdravom Spremni!’ a pozdrav je izveden iz talijanskog pozdrava Pronti!”, požalio se autor članka poglavniku u egzilu

Na to mu je Pavelić počeo pričati kako se dugo mučio oko smišljanja pozdrava. Tražio je uzore u povijesti, pa je iz jedne povelje Petra Krešimira IV., izdane u Ninu 1069., iz formulacije “...odlučismo i spremni srdca ustanovismo” uzeo riječ “spremni”, ali se onda zapitao “spremni - za što?” pa se domislio:”Za ono što nam je među zemaljskim stvarima najsvetije, za dom”.

“On je otišao kao što su tad umukle njegove riječi, ali u hrvatskim spremnim srdcima nad Hrvatskom i dalje odjekuje: Za dom spremni! Za Poglavnika i dom spremni!!”, piše novinar na kraju članka.

Članak je potpisan s A. K. M. Nema nikakve sumnje da bi i on i Pavelić bili vrlo sretni da vide kako su stotine tisuća ljudi na koncertu, jedan ministar, jedan gradonačelnik i jedan zastupnik s veseljem pozdravili sa “Za dom spremni”. Još bi bili sretniji da vide onu djecu s puškama u borbenom stroju. U Pavelićevo vrijeme nije bilo takvog entuzijazma.

Britanski povjesničar Rory Yeomans piše - citiramo po hrvatskoj Wikipediji - kako su ustaške vlasti bile razočarane lošim prijemom pozdrava među stanovništvom, čak i na teritoriju gdje je ustaški režim bio popularan i gdje je uživao podršku naroda: “Državni dužnosnici i mediji koje je kontrolirala država stalno su se žalili na manjak uporabe novoga pozdrava i prijetili su prijekorima i sankcijama onima koji ga nisu upotrebljavali. Tijekom 1944. novine su objavile čitateljima kako u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postoji samo jedan pozdrav - ‘Za dom spremni’. Ustaški je pokret upotrebu novoga pozdrava smatrao ‘ne samo ideološkim pitanjem, već i pitanjem nacionalnog ponosa’. Ustaški dužnosnik Mijo Bzik žučno je napadao sve druge pozdrave kao strane, podaničke i ropske”.

Ustaška vlada je pokušala zamijeniti čak i brzoglasni pozdrav “halo” sa “spreman”, a Državni izvještajni i promičbeni ured pokušao je utvrditi koliko je ljudi doista upotrebljavalo taj pozdrav tako što je nasumice vršio telefonske pozive koji su se snimali i bilježio jesu li ljudi odgovarali s “halo” ili “spreman”. Nekima koji nisu odgovorili sa “spreman” telefoni su čak i konfiscirani.

Danas za tim nema potrebe, barem ako je suditi po dva Thompsonova koncerta, ili nedavnom incidentu na Poljudu, kad je golema masa navijača pozdravljala sa “Za dom spremni!”.

Kad je Joe Šimunić 2013. godine na stadionu pozdravio sa “Za dom spremni”, pa to ponovio još nekoliko puta, publika mu je odzdravila, ali ne tako masovno kao sad. I pravni je okvir bio drukčiji. Kažnjen je najvećom kaznom, dok ga je Fifa suspendirala u deset sljedećih utakmica. Akademijino povjerenstvo za suočavanje s prošlošću na mala je vrata legaliziralo pozdrav pravorijekom u kojemu su akademici rekli kako je korištenje pozdrava “Za dom spremni” legitimno na komemoracijama. Stadion i Hipodrom, koncerti i nogometne utakmice nemaju, međutim, veze s komemoracijama, naročito je nema Sabor, ali pozdrav je zaživio.

Pavelić je iz Italije došao s 450 ustaša, pod okriljem noći - bojao se kako će biti dočekan - no iz sadašnje mase od nekoliko stotina tisuća mladih u crnim majicama zacijelo bi mogao unovačiti u solidnu formaciju. Neki natpisi na majicama su, izravno ili neizravno, ustaški. Na primjer, natpis “Na ljutu ranu ljutu travu” citat je obrane Andrije Artukovića na suđenju u Zagrebu. Artuković je tu tvrdnju ponovio mnogo puta opravdavajući ustaške i svoje zločine. No kakvu su to ljutu ranu nanijeli Židovi i Romi, ako se srpskoj politici već i može predbacivati velikodržavlje? Stihovi “Kroz Imotski kamioni žure” imaju nastavak: “Oj Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu, u Čapljini klaonica bila, mnogo Srba Neretva nosila”... Takvih stihova i natpisa na majicama ima još, ali nema potreba navoditi ih. Očito je da im je nadahnuće proustaško, a to čudi iz mnogo razloga. Prvi je da ustaštvo nikad nije bilo masovno prihvaćeno među Hrvatima. Drugi je da se ovim posve mijenja i novija i starija naša suvremena povijest - ispada da su Hrvatsku u Domovinskom ratu branili i oslobodili HOS-ovci, moderni sljedbenici ustaša, a da su u Drugom svjetskom ratu svi bili uz njih. Pobjednička se strana u povijesti mijenja za gubitničku - pa to je gore od srpskog mita o Kosovu.

Profesor Zoran Kravar sjajno je jednom zapazio kako hrvatski narod ima masovan, ali neorganiziran politički centar, a mala, ali efikasno organizirana krila ustaše i komuniste. Sad je desnica preuzela tu središnju, amorfnu masu, u čemu ima i zamjetnu podršku Kaptola. Uz šutnju većine Vlade i naklonost njezina jednog dijela, uz školski sustav koji djeci očito nije objasnio što se radilo u “kući Maksovih mesara” i drugim sličnim mjestima, Hrvatska budućnost neće imati budućnosti.