Život mi je spasio videoanalitičar Varaždina Krešimir Gregurić, jer zbog njega sam u ranom stadiju otkrio rak. Borba s rakom pluća bio je najstresniji trenutak mog života, ali nekako sam se izvukao. Pozitivno sam razmišljao
TRENER DINAMA
Kovačević: Živjelo nas je pet u stanu od 35 kvadrata. Brojali smo metke i spavali u hodniku
Čitanje članka:
9
min
Mario Kovačević uspješno je zaključio godinu kao trener Dinama. Pobjedama protiv Slaven Belupa (2-5) i Lokomotive (2-0) pokazao je da je kriza prošlost, a "modri" će kraj godine dočekati na prvom mjestu HNL-a. Kovačević je podijelio svoje dojmove u intervjuu za Večernji list.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:12
- Jedna velika Dinamova generacija završila je svoj ciklus i nažalost dogodila se potpuna revolucija. To nije bila ideja ni meni ni ljudima u klubu, ali unatoč svemu uvjeren sam da je prijelazni rok odrađen vrlo dobro te da danas imamo kvalitetnu momčad. To da se kvalitetni igrači slože u pravu homogenu momčad težak je proces i zahtijeva vrijeme. Svatko tko iole razumije nogomet to shvaća. Imali smo svoje padove, greške i neočekivane poraze, ali karakterno smo se svaki put vratili jači i siguran sam da smo do sada već postali prava momčad u svakom smislu - započeo je Kovačević i dodao:
- Možda je početak bio i previše bajan pa su neki padovi bili bolniji nego što su to navijači očekivali… Najjače europske utakmice, protiv Celte i Betisa, stigle su nam u najgorem trenutku, tijekom tog pada forme i jako zgusnutog rasporeda. Tada je nastupilo svojevrsno krizno stanje, ali uspjeli smo ga savladati.
Trener Dinama pohvalio je i reakciju kluba u tim trenucima.
- Klub je jako dobro reagirao kad je došla ta kriza, čelni ljudi stali su iza mene i tako preuzeli odgovornost, a da je to dobra odluka, vidjelo se na kraju sezone, kad smo opet počeli igrati dobro i pobjeđivati.
Pitali su ga i koji mu je najteži trenutak na Dinamovoj klupi, pomalo je iznenadio odgovorom.
- Najdraži mi je taj sjajan ulazak u sezonu, te prve četiri utakmice bez primljenog gola, a najteže mi je pao poraz u Vukovaru. Ali, i način na koji smo izgubili u Lilleu.
Kovačeviću je Dinamo najveća stepenica u trenerskoj karijeri.
- Najmanje sam se bojao rada na terenu, to mi nije bio problem. Problematičnije su bile stvari izvan travnjaka, jer kad ste trener Dinama, onda se stalno pod povećalom i pritiskom sa svih strana. Znao sam da će mi, što se toga tiče, biti teško jer na to nisam bio naviknut u manjim sredinama, ali to je logika velikoga kluba i velikih očekivanja javnosti i Dinamovih navijača - rekao je i dodao:
- Ako kritike nisu zlonamjerne, uvijek su dobrodošle, one su sastavni dio posla. Pogotovo kada si trener Dinama! Vrijeđanja i omalovažavanja ne smiju boljeti jer onda gubimo fokus i energiju, jednostavno moramo biti dovoljno jaki da idemo svojim putem. Priča kako nisam trener za veliki klub je klasična i stara, a tiče se svakog trenera koji dolazi iz manjeg kluba u veći.
Trener "modrih" dao je i primjere legendarnih trenera koji su krenuli iz nižih liga...
- Ćiro Blažević je krenuo iz četvrte švicarske lige, Branko Ivanković iz malog kluba Trnovca kraj Varaždina, a najveći revolucionar u povijesti nogometa Sacchi krenuo je iz treće lige… U baš svakom klubu u kojem sam radio ostvario sam uspjehe, dvaput sam bio prvak druge lige, pet puta treće, osvajao niže lige... Jasno, Dinamo je nešto drugo, ali i ovo su ljudi i ovo je nogomet, a ja sam sada sigurno bolji trener nego što sam bio kada sam došao u Dinamo.
Pitali su Kovačevića i slaže li mu momčad Zvonimir Boban.
- Tko god imalo pogleda moje odluke, vidjet će da to nije istina. Naravno da Zvone i ja razgovaramo, i to na dnevnoj bazi, ali on uvijek kaže: "Mario, to je samo tvoja odluka, a ja ti mogu reći što mislim." Jer, i on je svjestan da bi u suprotnom to bio kraj našeg odnosa i kraj bilo kakvog funkcioniranja ozbiljnog sportskog kolektiva - kaže i dodaje:
- Ja radim s igračima na terenu. Ja odlučujem tko igra. Tako je bilo, tako će uvijek i biti.
Kovačević je pri kraju sezone odlučio preskakati press konferencije, a sada je pojasnio i zašto.
- Želio bih pojasniti jednu stvar vezanu za naše uvodne press-konferencije. U proteklom razdoblju odlučili smo ih privremeno izostaviti. Razlog je bio jednostavno potreba da se ekipi i meni osobno osiguraju mir i fokus u delikatnom i kriznom trenutku. Smatrali smo da je to u tom trenutku najbolji način da zaštitimo momčad te da se koncentriramo isključivo na teren - rekao je i ostavio otvorenu mogućnost da će uskoro ponovno gostovati na pressicama.
Pitanje Roberta Mudražije i njegove male minutaže muči Dinamov navijački puk.
- Nemam problem s time što publika traži da Mudražija više igra. Jasno mi je da ga vole, ipak je on domaći dečko. Ali imam isti stav prema svakom igraču – stavljam onog koji će najviše doprinijeti momčadi - rekao je pa prokomentirao mlade igrače.
- Dominguez je dokazao da je klasa u europskim razmjerima, Perez Vinlof strašno je napredovao i pred njim je sjajna budućnost, Varela je poseban talent, a i osamnaestogodišnji Mikić je odigrao solidno. Ponosni smo na sve te mlade igrače.
Pitali su ga i hoće li Dinamo dovesti pojačanja na zimu.
- Imam odlične igrače, već sada sam jako zadovoljan kadrom kojeg imam. Sve smo bolji kao ekipa i sve smo uigraniji. Naravno da će predsjednik Boban i sportski direktor Dario Dabac reagirati bude li potrebno, no uvjeren sam da i u postojećem kadru još imamo dosta rezerve. Livaković? Znamo tko je Livi i što bi on značio Dinamu. Sjetimo se svih velikih europskih pobjeda Dinama u nedavnoj prošlosti, on je u gotovo svakoj sudjelovao s fenomenalnim obranama. Jako je malo sadašnjih igrača uopće igralo europske utakmice, pa bi nam netko s takvim iskustvom itekako dobro došao.
Kovačević je priznao da su Celta Vigo i Real Betis bolje momčadi od Dinama, a vjeruje u prolazak u nokaut fazu Europske lige. Opisao je i kako teče njegov prosječni dan u Dinamu.
- Kada sam tek stigao u klub, dolazio sam rano ujutro, a ostajao i do 1-2 sata iza ponoći. Gledali smo zajedno snimke, dovodili još neke igrače, pripremali se za početak sezone. I sada je tempo jak, stožer i ja u klub dolazimo najkasnije u 8 sati. Igrači dolaze oko pola 9 pa onda idemo na zajednički doručak. Trening je u pola 11, a prije toga igrači odrađuju i dio s kondicijskim treningom. Izlazak na teren je u 10.30 sati, a ondje ostajemo otprilike sat i pol. Potom slijede analize utakmica pa ručak, a kad igrači oko 15 sati idu doma, mi krećemo s pripremama za idući dan.
Mlađi brat Darko Kovačević svećenik je u Župi Dubrovačkoj, a Mario je otkrio da se on molio za uspjeh Dinama.
- Brat se našao u svećeničkoj ulozi, dijete je rata, svašta je vidio i prošao, vjerojatno je i to utjecalo na njegov životni poziv. Često se čujemo, razgovaramo, moli se za mene i sve ljude. Svi u obitelji veliki smo vjernici, ali respektiramo i volimo sve ljude bez obzira na to vjerovali oni ili ne.
Kovačević je otkrio i kako mu je videoanalitičar spasio život.
- Život mi je spasio videoanalitičar Varaždina Krešimir Gregurić, jer zbog njega sam u ranom stadiju otkrio rak. Jednoga dana vozio sam se iz Varaždina automobilom po kćer, a u jednom trenutku osjetio sam veliku slabost i više jednostavno nisam mogao upravljati vozilom. Parkirao sam sa strane, kraj ceste i telefonom nazvao klupskog videoanalitičara Krešimira Gregurića, koji je svojim automobilom došao po mene. Nakon toga odradio sam trening s momčadi u 11 sati, a da je bilo po mojem, ne bih ni išao liječniku, jer sam tu slabost pripisivao stresu, visokom tlaku i južini. Međutim, Gregurić je inzistirao da odem na pregled u bolnicu, gdje su na rendgenu odmah uočili sjenu na plućima... - otkrio je i nastavio:
- Borba s rakom pluća bio je najstresniji trenutak mog života, ali nekako sam se izvukao. Pozitivno sam razmišljao i bio uvjeren da ću uspjeti. Najteže mi je bilo zbog obitelji, u najtežim danima razmišljao sam da su mi djeca velika pa će se već nekako snaći. Nisam se bojao, nisam se nikad pitao zašto baš ja. Puno toga sam vidio i prošao u ratu u Sarajevu, pa sam vjerojatno i zbog toga bio čvršći od prosječne osobe.
Trener "plavih" podijelio je i detalje iz djetinjstva.
- Rodio sam se u skromnoj obitelji u Doljanima, selu 10 kilometara od Jablanice. Prvi klub mi je bio Turbina iz Jablanice, tamo sam igrao s kasnijom legendom Bayerna Hasanom Salihamidžićem, a njegov otac bio nam je trener. Nas dvojica smo odskakali po kvaliteti u tim prvim danima bavljenja nogometom. Kad sam imao 11 godina, obitelj se preselila u Sarajevo. Otac je tamo dobio posao, bio je klesar, kamenorezac. Roditelji su se odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi nas mogli lakše školovati - rekao je pa opisao svoje razdoblje u Sarajevu.
- U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je poslije napravio veliku karijeru, bio i kapetan Hrvatske… Sad mu i sina treniram. To je bilo najljepše razdoblje mog života. Nažalost, još sam završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. travnja 1992. godine, krenule su barikade i rat, sve je nekako odjednom postalo tmurno... Bile su to dvije i pol jako teške godine, ali nismo se predavali. Koliko god smo se borili za život, ni u jednom trenutku nisam odustajao od nogometa. U Sarajevu smo trenirali u dvoranama, u školama, a poslije u Skenderiji. Održavali smo i ratne turnire. Nakon izlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i poslije počeo igrati veliki nogomet - rekao je pa opisao koliko je bilo teško u tom razdoblju.
- Nas petero, otac, majka, starija sestra, mlađi brat i ja živjeli smo u stanu od 35 kvadrata, a u to ratno vrijeme svakog smo jutra brojili metke u sobi. Živjeli smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio jako izložen poziciji iz koje su Srbi pucali po nama. Spavali smo u hodniku, jer tako nas je zid štitio od metaka. Ma bilo je puno situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata udarila u stan, točno u mjesto na kojem sam ja minutu prije toga stajao... Urušio se zid, mama i brat su bili i ranjeni - kaže pa nastavlja:
- Svakog sam dana iz svog stana pješice ili na prijateljevu biciklu putovao 11-12 kilometara do dvorane. Doslovno sam svakoga dana mogao poginuti na tom putu, ali nisam razmišljao o tome. Nas pet krene, jednog pogode. Sve te pogibije su nam postale normalne. Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude koji su stradali od snajperskih metaka. Da, izgubio sam puno prijatelja. Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovjek ne može izdržati. Ne volim se prisjećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter, iako katkad pomislim da je Dinamo možda zeznutiji od toga ha-ha.
Otkrio je Kovačević i tko su mu trenerski i igrački uzori.
- Ivica Osim mi je bio neki ideal, on je baš bio trenerska legenda i dobar čovjek. Ali, od mnogih koji su me trenirali mnogo sam naučio, počevši od trenera u Sarajevu, pa poslije od Branka Ivankovića, Luke Bonačića..., dok su mi igrački uzori bili Safet Sušić i Predrag Pašić.
Kovačević priznaje i da nema puno slobodnog vremena...
- Prije sam puno šetao, planinario, igrao mali nogomet, ali otkad sam u Dinamu, imam puno manje vremena za sebe. Eto, još nijednom nisam išao planinariti na Sljeme. Već sam, u vrijeme one rezultatske krize, pomislio i da neću imati šansu (smijeh). Trenutačno su mi jedini trenuci opuštanja šetnje sa suprugom maksimirskim parkom.
Za kraj, pitali su trenera Dinama smeta li mu etiketiranje kao "dobrog čovjeka, ali lošijeg trenera".
- Kad ljudi danas kažu da je netko dobar čovjek, smatraju ga slabim. Meni je to suludo. Iako, nisam ni ja baš uvijek ovako miran i normalan kako izgledam sada dok razgovaramo. Hvala Bogu da nam treninzi nisu javni pa da ljudi ne čuju sve moje psovke i galamu. Kad sam na terenu, to je jednostavno jače od mene. To je takav posao - rekao je pa za kraj poručio:
- Najveća želja je za 2026. mi je da Dinamo bude prvak. Navijačima poručujem da ću učiniti sve da tako i bude! - zaključio je za Večernji list.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
