Andrea Zlatar Violić trebala bi biti čak deveta ministrica koja napušta Banske dvore. Time je premijer Milanović zabilježio još jedan minus i srušio još jedan rekord.
Prvo je uspio naslagati čak jedanaest kvartala zaredom u kojima je hrvatsko gospodarstvo bilo u minusu, a ovoga tjedna trebao bi iz Vlade ispratiti svog devetog ministra.
Puno je to minusa za tek nešto više od tri godine mandata.
A puno je to kadrovskih smjena za Vladu koja službeno nije prošla rekonstrukciju.
I ne samo da je golema većina tih ministara otišla pod pritiskom afera, skandala, potencijalnog kaznenog progona ili odsluženja zatvorske kazne, nego ih je zbog istih razloga moglo i trebalo otići barem još toliko.
Da ne govorimo o onim ministrima koji su jednostavno bili neuspješni i(li) nekompetentni.
Milanovićeva lista
Dakle, Mirela Holy napustila je Vladu zbog afere, kao i Veljko Ostojić, Radimir Čačić otišao je u zatvor, dok je Slavka Linića premijer najurio pod prijetnjom zatvorom, Zlatko Komadina navodno je otišao zbog bolesti, iako se kasnije preobratio u najvećeg Milanovićeva kritičara, Neven Mimica otišao je u Bruxelles, Rajko Ostojić smijenjen je zbog unutarstranačkih trzavica, a Željko Jovanović pao kao njegova protuteža, ali s debelim dosjeom ministarskih neuspjeha.
Sada je na redu HNS-ova Andrea Zlatar Violić.
Zbog istih ili puno gorih stvari Vladu nisu napustili još mnogi drugi ministri, da izdvojimo ovom prilikom samo Sinišu Vargu ili Tihomira Jakovinu. A zbog neuspjeha u svojim resorima zazivala se smjena i Branka Grčića i Siniše Hajdaša Dončića i Ivana Vrdoljaka...
Popisu naprosto nema kraja.
Kakva je to uopće Vlada?
Devetero žigosanih
Za usporedbu, Ivica Račan je čak i u trenutku svog pada na pola mandata zbog sukoba s Draženom Budišom proveo rekonstrukciju Vlade koja je uključivala upola manje smjena. Od koji su se neke, za razliku od Milanovićevih, pokazale pogođenim.
Ivo Sanader je u svom prvom mandatu smijenio samo (ili "samo") Miomira Žužula, i to zbog predsjedničke kampanje Jadranke Kosor. A Kosorica je u onom unutarstranačkom lomu koji je trajao oko dvije godine promijenila četiri čovjeka.
Milanović ih je naredao čak devetero.
Za tri i kusur godina, u Vladi koja je navodno bila jako stabilna, s koalicijom koja je bila skladna...
Onda kad su ministri odlazili, pitalo se zbog čega drugi ostaju. Kad su odlazili zbog afera, u pravilu su prolazili bez posljedica - Holy je procvjetala, Ostojiću se zaboravilo sporno zemljište, Linića je Uskok oslobodio odgovornosti za Spačvu... Što je dovodilo u pitanje rezoniranje premijera.
No, ako ništa drugo, Milanović je makar ušao u antologiju. Ne samo po kvartalnim minusima, nego i po ministrima koji su se mijenjali kao na pokretnoj traci. Kad je premijer najavljivao "revolving door" politiku, nismo mislili da će ona uključivati same ministre.
Falio je samo još premijer.
Hodajući debakl
Što nam to govori o ovoj Vladi? O njezinoj kadrovskoj politici? O ponašanju ministara među kojima su često ostajali gori od onih koji su odlazili, a dolazili su još gori od onih koji su morali otići?
Zamjena gotovo pola kabineta zbog loše obavljena posla nagovještavala bi želju da se poprave stvari. Međutim, ove prisilne smjene zbog afera i skandala, kao i zbog nekih unutarstranačkih ili unutarkoalicijskih obračuna, govori nam da se Milanovićeva vlada dobar dio mandata tek vucarala od smjene do smjene.
Premijer je trošio energiju na kadrovske rošade, a novi ministri na uhodavanje, na poništavanje planova svojih prethodnika, ali i na generiranje novih afera. Poput, recimo, Varge.
Nije se ovdje radilo o finom naštimavanju, o traženju boljih rješenja u pojedinim resorima, nego u velikoj mjeri o krpanju rupa i dizanju i spuštanju one famozne "visoko podignute letvice".
Bio je to, dakle, hodajući debakl.
Ili ako ćete radije, debakl koji teče.
Jasno, to što je Sanader u prvom mandatu smijenio samo jednog ministra, a u drugom dvoje, ne znači da je ta Vlada bila bolja, poštenija, moralnija...
Kao što Milanovićevo rotiranje ne treba nužno uzimati blagonaklono, kao priznanje greške ili čišćenje žita od kukolja.
Kadrovska agonija
Ova kadrovska agonija koja nam se odvija pred očima tjera nas tek da se zapitamo gdje je Milanović, zajedno s Vesnom Pusić, pronašao takve ljude, otkud tim ljudima kapacitet za proizvodnju afera, zašto su se zamjene često pokazivale još gorima od originala, te zašto imamo osjećaj da ih je trebalo otići puno više od ovih devetero.
A ključno pitanje je i zbog čega se s odlaskom nekih ministara (Čačić, Linić, oba Ostojića, Jovanović, Holy, Komadina) automatski mijenjala i politika ove Vlade u tim resorima.
Nakon Čačića nema njegovih investicija, nakon Linića nema njegovih poreza i predstečajnih nagodbi, nakon Rajka Ostojića nema masterplana bolnica, nakon Holy nema ekološke politike...
To su puno važnije stvari od samih kadrovskih rošada.
I to je ono gdje se generiraju Milanovićevi minusi i slažu njegovi neslavni rekordi.
