Zagrebački Porfirije, kojega su do sad svi u Hrvatskoj hvalili, misteriozno je i naglo nestao!

Crna Gora se na trenutak prometnula u novo bure baruta zapadnog Balkana. Svečano “ustoličenje” Joanikija za novog metropolita crnogorsko-primorskog ostalo je u sjeni novih-starih prosvjeda i sukoba na Cetinju. Iako se na prvu mislilo kako su ova nemila događanja izbacila na površinu neke davno prognane i skoro zaboravljene duhove prošlosti, čini se kako su spomenuti duhovi cijelo vrijeme slobodno, ali vješto koordinirano lebdjeli nad ovom lijepom, ali napaćenom zemljom. Jedan dio građana Crne Gore je uvjeren da Srbija (čitaj: Vučić) pokušava preko Srpske pravoslavne crkve (SPC)  proširiti svoj utjecaj te tako ugroziti crnogorski identitet i državnost. SPC je doista u problemima: nakon što je u Jugoslaviji imala monopol nad svim pravoslavnim vjernicima, nove države teže osnivanju vlastitih autokefalnih crkvi koje neće biti pod kontrolom Beograda. U Crnoj Gori od 1993. postoji i Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) koju iz logičnih političkih razloga ne priznaje nijedna kanonska crkva, osim Kijevske patrijaršije. CPC ne skriva želju da jednog dana preuzme sve pravoslavne crkve i manastire u Crnoj Gori. To i ne bi bilo sporno da sve te crkve, samostani i zemljišta nisu u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. Bivša Đukanovićeva vlast je prije par godina čak pokušala nacionalizirati imovinu SPC i predati je novoj CPC te tako istisnuti SPC iz javnog života Crne Gore, no taj pokušaj je naletio na snažan otpor te je u samom startu bio osuđen na propast. Nije nikakvo čudo što je SPC svojim utjecajem pridonijela da se dugovječnog Đukanovića barem privremeno makne s vlasti. Kada se sve to promatra sa strane, cilj SPC-a je posve legitiman: zaštita i briga tzv. srpskog sveta, gdje god on obitavao. No problematično je što uz tu pastoralnu brigu dolazi i nacionalizam kojem je “srpski svet” dio velikosrpskog mita.