Obrazovni sustav mora raditi više na tome da se mentalni problemi, tjeskoba, depresija, nemir kod djece prepoznaju, da im se pruži potpora, da im škole budu mjesta u kojima se moraju osjećati sigurno
Svaki peti adolescent ima ozbiljne depresivne simptome, dok ozbiljnije anksiozne smetnje ima svaki treći srednjoškolac. Pokazalo je to istraživanje objavljeno na početku Festivala prava djece, koje je prije dvije godine proveo Edukacijsko–rehabilitacijski fakultet u sklopu projekta “Pozitivan razvoj adolescenata u Hrvatskoj”.
Istraživanje je uključilo oko 10.000 djece i mladih u Hrvatskoj. I sve se to događalo prije ove turbulentne, teške 2020. godine, koja donosi jedno ružno iznenađenje za drugim. Vrtlog loših vijesti kulminirao je jučerašnjim napadom jedva 20-godišnjeg mladića vatrenim oružjem na policajca na Trgu svetog Marka.
Nažalost, napadač je sebi oduzeo život i za njega je prekasno. No u našim školama na tisuće je djece kojima baš sad trebaju snažna i nedvosmislena potpora te pozitivan stav nas odraslih. I za koje sigurno nije prekasno, ali je izuzetno važno da što prije shvatimo kako im moramo pružiti stabilnu okolinu. Moramo im dati odgovore na pitanja, koliko god i sami nismo sigurni što i kome vjerovati. Zastra- šujuće je, naime, da mladi kasne u traženju pomoći čak dvije do sedam godina.
Kako je na panelu na Festivalu prava djece istaknula jedna od autorica istraživanja, dr. sc. Miranda Novak, psihologinja i docentica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, mladi općenito ne vjeruju odraslima i misle da im ne bi pomogli.
Više od 50% djece koja imaju neki problem ne javljaju se stručnjacima, kaže stručnjakinja. I očito za to mladi imaju snažne razloge. Kad se sjetimo koliko nam manjka stručnog osoblja u školama, da je tek početkom ove godine usvojen Nacionalni plan za prevenciju nasilja u školama, da nam je medijska pismenost na izuzetno lošoj razini, nije ni čudo da mladi odraslima ne vjeruju.
A upravo sad, kad nas okružuje epidemija, kad se očekuje povećana odgovornost za vlastito zdravlje i postupke svakoga od nas, pa tako i od mladih, trebaju nas više nego ikad. No pružamo li im dovoljno? Obrazovni sustav mora raditi više na tome da se mentalni problemi, tjeskoba, depresija, nemir kod djece prepoznaju, da im se pruži potpora, da im škole budu mjesta u kojima se moraju osjećati sigurno.
Nastavnicima nedostaje edukacije, vremena, nedostaje potpore i njima samima, no baš u ovim izazovnim vremenima trebamo mladima pružiti još čvršću potporu. Razgovarajte s njima, poslušajte ih, pitajte ih što misle o svijetu u kojemu žive. Naši mladi moraju znati da ih čujemo i da nasilje nije odgovor na goleme probleme s kojima se susrećemo. Ali to moraju naučiti od nas, odraslih.
