Najgore u hrvatskom političkom životu jest klišeizirana, ponižavajuće predvidiva teatralnost. Obrasci su otrcani: šefovi HDZ-a zaklinju se u Tuđmana, svetost Domovinskog rata, domoljublje i nultu toleranciju na korupciju. Šefovi SDP-a prisežu da će obnoviti istinsku socijaldemokraciju, reformirati pravosuđe, uvesti nultu toleranciju na korupciju. Domoljubni trećeputaši zaklinju se da će vratiti suverenitet narodu i državi...
Parole, parole, parole. Svi odreda muljaju kako bi se dočepali jedinih pristojno plaćenih (neradnih ili kradnih) mjesta. Bolesno je društvo u kojemu položaj parlamentarnog zastupnika ili državnog tajnika znači automatski ulazak u klub bogatih, a još bolesnije to što je u Hrvatskoj sve manje mjesta na kojima na čestit način, “u znoju lica svoga”, možete zaraditi iole pristojnu plaću. Zato odavde bježe svi kojima je do poštenog rada. Politika se vodi s figom u džepu. “Poznajem pjesmu, poznajem tekst, poznajem autorsku gospodu; znadem, oni potajno piju vino, a javno propovijedaju vodu”, kaže njemački pjesnik Heinrich Heine. Suverenisti koji imaju objavljene imovinske kartice odreda štede u eurima.
Ruža Tomašić bila je protiv EU toliko da je u Bruxellesu već drugi mandat, a u Hrvatskoj služi samo kao mamac biračima. Milanović je više puta javno rekao da Plenković ima lošije mišljenje o Tuđmanu od njega. Kolinda je na vlasti bila konzervativna zagovornica života od začeća do smrti, a nakon kandidature za Međunarodni olimpijski odbor lijevoliberalno je pokazala srednji prst. Čitate li naše novine iz, primjerice, 2003., vidjet ćete iste naslove kao danas, kao da smo se zamrznuli u vremenu pa samo hiberniramo. Naša je politička arena talent-šou u kojemu morate dokazati da znate recitirati poželjnu pjesmicu. Poželjna znanja? Dizanje ruku na vođin mig.
Novi vladin kabinet bit će očito izraz kontinuiteta. Nova lica dat će alibi nastavku starih priča, a sa starim receptima ne treba se nadati novim ishodima.
