''Prezirem žene koje na vjenčanju uz muževo prezime zadrže i svoje! Sere mi se od takvih!'' - piše neki lik status na Facebook. Ja mu komentiram: ''Meni se sere od onih koje odbace svoje prezime'' - na to će lik u caps locku: JESAM LI JA SAD KRIV ŠTO SI TI GLUPA?, a ja njemu, isto u caps locku: JESAM LI JA SAD KRIVA ŠTO SI TI PRIMITIVAC??

Blokirala sam ga preventivno jer ovo je vodilo svađi, a stvarno nemam vremena za to. Ne želim, iako očito hoću, uvrijediti ikoga, ali meni je jadno i primitivno odbaciti svoje prezime i uzeti samo muževo. Time govoriš da mu se potpuno predaješ i - da prije njega nisi postojala niti išta postigla.

Dakle, ako se ja udam za svog sadašnjeg dečka i uzmem njegovo prezime i postanem Nika J****** (Kile, ne prosim te, ovo je samo primjer LOL) ne samo da ću biti već treća ili peta Nika J****** u Zagrebu, dok je Nika Ostoić samo jedna. Ako ćemo se vjenčavati ja ću biti Nika Ostoić - J********. I točka. Mnogi taj stav osuđuju, ali ja osuđujem one koje odbacuju svoje prezime. Hoće li sve što si pod svojim prezimenom postigla pasti u zaborav? Po meni je to gesta koja pokazuje da si bez muža bila nitko i ništa i sada se dičiš, da na kažem - kurčiš, njegovim prezimenom.

Emancipirana ženo, udala si se i odbacila sve što si do sad bila jer očito smatraš da si bez muža bila ništa. Jadno, gospođo, jadno.

Po meni je odbacivanje vlastitog prezimena znak nepoštovanja prema svom ocu i negacija njega kao osobe. Moj pokojni stari je bio predzadnji Ostoić u našoj lozi, a ja sam zadnji. Zar da to zaboravim, odjebem jedino što imam - uspomenu na njega - i postanem Nika J*******, kao da Nika Ostoić nikad nije postojala, kao da nije imala oca, kao da se svoga oca stidi. No, postoje još uvijek ljudi (ljudi?) koji ni manje ni više nego preziru žene koje pri vjenčanju zadrže i svoje prezime. Nema tih para za koje bi se odrekla svog prezimena.

Što vi mislite o ovoj temi? Uključite se u našu raspravu na Facebooku. 

Dečko i ja se nekad zezamo za koliko bi se novaca poseksali s nekim drugim ljudima i došli smo do cifre dva milijuna dolara, za milion i osamsto tisuća ne može. E pa, to ima cijenu, ali moje prezime cijenu nema. Ja sam Nika Ostoić i ponosna sam na to. I nitko mi to ne može oduzeti. Mislim da bi se moj otac okretao u grobu da maknem njegovo prezime, a ja ne bih mogla živjeti s tim.

Čak su mi normalnije i logičnije žene koje uopće ne uzmu muževo prezime nego samo zadrže svoje, normalnije od onih koje svoje izbrišu kao da nemaju naslijeđa, kao da ne cijene svoje gene, oca i pretke.

Izbrisala bih možda svoje prezime da sam recimo bila javno poznata prostitutka koja je za doručak jela crystal meth pa me svog postojanja i imena sram. U nikakvim drugim uvjetima to ne dolazi u obzir.

Brak kao uspjeh. Ma kakav je to uspjeh? Čega? U čemu? Zar žena nije uspješna ako se nije udala? Meni do braka uopće nije. Sad će netko reći da je to tužno, da starim ja, a u ljubav vjere nemam i te spike, ali dvoje ljudi se može voljeti i bez tog papira, bez maskenbala zvanog fešta vjenčanja i ostalih kerefeka. A kad prekidaš, ako prekidaš, lijepo osobu pošalješ u tri lepe bez da u procesu ostaneš bez auta i stana. Ja sam jednostavna. Ja sam takva.

Ja sam Ostoić. Nika Ostoić.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Nika Ostoić. Zagrezla u trideste, a misli da ima 17. Ljubiteljica pasa, zaljubljenica u mentol cigarete. Samoprozvani skriboman. Ponekad model. Uzor onima koji traže pogrešne uzore. Trainspotting, ali bez droge. Pratite me na Facebooku.