Zaključila sam da, kada bih mogla na kavu s jednom osobom, ne bi to bile nikakve Blair Waldorf, Serene van der Woodsen, Carrie Bradshaw i ostale kraljice cipela koje bih vjerojatno izabrala da si me pitao prije pet godina, a da se razumijemo, obožavam cipele i dalje. Bio bi u najužem izboru eto baš Nikola Tesla, glavom i bradom, fascinantan do nevjerojatnosti. Čovjek koji je spavao dva sata dnevno jer je život smatrao prezanimljivim da bi i sekundu više proveo spavajući, koji je realizirao preko 700 izuma koji su prvo nastali u glavi i koji je ponavljao da prvo nastaje energija, onda materija. Prvo energija, onda materija. Čovjek kojega kad slušam, poželim svijet okrenuti naopako, 6 zarotirati u 9, noć pretvoriti u dan i svoje stvari uzeti u svoje ruke.

Nedavno sam čula jednu divnu rečenicu koja kaže da, kada bi beskućnik svakoga dana iskreno zahvaljivao na suncu koje ga grije i na zraku koji diše, umjesto mrzio sve ono što nema, da za mjesec dana više ne bi bio beskućnik. Znam, znam, zvuči predobro i prejednostavno da bi bilo stvarno, svijet još uvijek može biti bezobrazno loš i još uvijek nije roza, postoje zime i oluje, a ja nisam pala s Marsa da za te loše trenutke nikada nisam čula i da su me uvijek zaobilazili, jer stvarno nisu. Ali su me uvijek nekom ludom logikom doveli do nekog novog ljeta. I ne planiram provesti život žaleći se na cijeli svijet. Želim ga provesti razmišljajući što mogu napraviti za sebe sada, ovoga trenutka, mimo svih kriza i nepravdi. I znam da je dobar početak taj da naučimo biti zahvalni na onome što već imamo. Jer i mi ljudi ćemo radije ponovno dati čokoladu onome koji pokaže zahvalnost nego onome kojemu je svejedno. Znam da tako nekako funkcionira i život sa svojim zakonima.

Znam i da često mislimo da i nemamo na čemu biti pretjerano zahvalni – situacija je loša, posao ne ide bajno, vrijeme leti, sluh nam nije najbolji. A kada bi nam netko rekao da će ujutro misteriozno nestati sve ono na čemu prethodne večeri nismo zahvalili, odjednom bi nam svima popis narastao odavde do Mjeseca. I na njemu bi se našlo sve. Od kruha i vode preko sunca i zvijezda, do interneta, kemijske olovke i ljudi zbog kojih ti srce preskoči dva otkucaja. Nemam savršen vid, ali još uvijek mogu biti zahvalna što vidim i što mogu pojmiti roza jezero, ljubičastu šumu i ostale čarolije svijeta.

Netko ne može. Nemam sve servirano na pladnju, nemam čovjeka koji zna čovjeka čiji kum mi može srediti nešto, ali mogu zahvaliti što imam zdrav razum da stvari koje želim realiziram i bez njega. Netko nema savršen sluh, ali može još uvijek biti zahvalan jer ga može uzeti u svoje ruke i popraviti slušnim aparatom iz Neurotha. I glasnije čuti drage ljude kako se smiju. Uvijek treba početi od onoga što možeš sada i u ovome trenutku. Imam četiri zida među koja se mogu sakriti navečer od ulice i mraka. Nisam gladna. Nisam žedna. Mogu se educirati. Mogu napredovati. Imam ljude koji se jave samo da čuju kako sam. Živim. Mogla bih do zauvijek nabrajati.

Da si me pitao prije godinu dana, pomislio bi vjerojatno slušajući me da je ovaj svijet neko baš naopako mjesto, samo sam ja prava, i da se nismo nešto pretjerano usrećili. Danas mi je super taj naopaki svijet sa svim svojim naopakostima koje se mene zapravo savršeno ne tiču.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.