Predsjedničina poruka o tome da će "puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje" glazba je za uši njezinih birača, ali i vjetar u leđa domaćim radikalima i desnici u HDZ-u.
Pitanje zvuči retorički, naročito kad se sjetimo galerije uzvanika u VIP loži na predsjedničinoj inauguraciji prije tri godine. Ali je posebno naglašeno nakon dolaska Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i Vlade.
Međutim, njezina posljednja izjava koju je ponovno, treći puta u nešto manje od pola godine, izrekla u Vukovaru vjerojatno je zacementirala njezin status lidera političkog radikalizma u Hrvatskoj.
Uobičajeno podilaženje radikalima sada se pretvara u diktiranje tempa.
Glumimo prijateljstvo
"Već sam nekoliko puta kazala kako će puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatske i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države", poručila je Grabar Kitarović s obljetnice stradanja Vukovara, baš kao što je to istim riječima učinila u lipnju ove godine uoči sastanka s Aleksandrom Vučićem.
“Srbija i Hrvatska ne moraju biti prijatelji", kazala je tada, "i ne trebamo jedni drugima glumiti prijateljstvo jer još će puno vode proći i Savom i Dunavom prije nego što budemo prijateljske države".
Malo je falilo da nije apostrofirala Tita i poručila da će "prije Sava poteći uzvodno nego što će nam Srbija postati prijateljska država".
Ohrabrenje radikalima
To je bila glazba za uši njezinim biračima, ali i vjetar u jedra domaćim radikalima kojima je dala opravdanje i ponudila ohrabrenje. Nema smisla raditi na uspostavi prijateljskih odnosa sa Srbijom kad predsjednica uporno tvrdi da njih nikada neće biti.
Nažalost, nije to usamljena poruka.
Kolindine poruke prema Srbiji naslanjaju se i na nedavna upozorenja o "deset tisuća ljudi u BiH s radikalnima namjerama koji djeluju i prema Hrvatskoj", kao i na stalna upozorenja o "radikalima i ekstremistima s druge strane granice".
Umjesto, dakle, da se politički angažira u normalizaciji odnosa, hrvatska predsjednica parazitira na radikalizmu.
Prijeteljica autokrata
Taj radikalizam bio je već uočljiv u njezinim porukama za domaću upotrebu: u vezi bujanja ustaštva i fašizma u Hrvatskoj, u porukama kritičarima da "mogu otići iz države ako im se ne sviđa", kao i u javnom prozivanju onih "kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije". A u sve to uklapa se i njezino diplomatsko povezivanje s istočnoeuropskim autokracijama od Baltika do Crnog mora.
Ona koja je bila ministarska uzdanica Sanaderove umjerenjačke i pomirbene politike u doba kad je on gradio odnose sa Srbijom, sada se prometnula u predsjednicu koja mobilizira radikale.
Od Aleksandra Vučića je primala cvijeće i darivala mu hrvatske čokoladice (nakon što se ispričala jer je hrvatskoj djeci darivala one srpske). Pozivala ga u službeni posjet Zagrebu, nakon što ga je ugostila na svojoj inauguraciji, pa planirani posjet naglo otkazala.
Parazitiranje na radikalizmu
Da bi onda koristila upravo posjet Vukovaru kako bi iz tog podijeljenog grada poručila da Hrvatska i Srbija dugo neće biti prijateljske države. Te da ona, zapravo, nema niti namjeru raditi na uspostavi prijateljskih odnosa. Kao da je za njima "pustila vodu".
Kolinda se hvalila da je našla sugovornika u Vučiću. Sad vidimo i kakvog.
Dok on parazitira na srpskom, ona parazitira na hrvatskom radikalizmu.
On diže spomenike oficirima JNA, ona koristi Vukovar kao platformu za brušenje retorike.
A kako to obično biva, u podlozi njihova radikalizma krije se licemjerje.
Zajahala tigra
Kolinda je odlaskom Tomislava Karamarka i naročito dolaskom Plenkovića shvatila da je radikalna desnica u HDZ-u i u Hrvatskoj ostala obezglavljena. Pa je stoga ona odlučila preuzeti uzde i zajahati tog tigra.
Nazvati odnose sa Srbijom "prijateljskima" oduvijek je bilo preambiciozno, čak i nakon pokušaja Stipe Mesića i Ive Josipovića, kao i Sanaderovim i Plenkovićevim koalicijama s Miloradom Pupovcem. Nitko od njih nije tada govorio o prijateljstvu, ali se intenzivno radilo na normalizaciji.
Kolinda se, međutim, uporno hvata tog "prijateljstva", naglašavajući kako do "prijateljskih odnosa" još dugo neće doći, iako je od rata prošlo četvrt stoljeća.
Time predsjednica uporno otkida bolnu krastu, ne dopuštajući ratnim ranama da zarastu.
Kao da zapravo nikada nije mentalno izašla iz onog braniteljskog šatora koji ju je odveo do Pantovčaka. A nada se da će u njemu i ostati.
