Čime? Stotinama etiketa koje ne vrijede ničemu osim da grebu dio tijela gdje se vrat spaja s glavom. Odmah ih režem, čim dođem iz dućana. Ne volim ih vidjeti na vješalici, a kamoli na vratu.

Stoji ispred mene u redu. Lijepa je, mlada, po posljednjoj modi odjevena. U rukama drži par it jesenskih komada (tako to modni stručnjaci zovu) i jedne cipele. Kraj nje stoji žena. Jednostavna i s puno manje raskoša na sebi. To joj je majka, zaključujem po razgovoru. Ne slušam ih namjerno ali ne mogu činiti ništa drugo s obzirom da mi stoje suviše blizu, a red je sve duži. Majka gleda u odjeću prebačenu na kćerinoj lijevoj ruci, čini mi se da zbraja svotu. I ja to činim nadajući se da mi je ono što sam uzela stvarno neophodno. Izgovara nekoliko puta „Idi vrati cipele, ne mogu ti ih uzeti…“

Djevojka okreće glavu, gleda oko sebe, stišava ton glasa i nadodaje „Ali, trebaju mi…“  „Ove ti ne trebaju“, žena šapuće tražeći način da joj ukaže koliko joj je teško što joj ne može priuštiti sve ono što želi. 

„Imaš dovoljno cipela, znaš kolika mi je plaća.“ Djevojka se ponovno okrenu, nelagodno iskorači iz reda i na prvu policu do nas odloži cipele. Vrati se u red, stane do nje i tiho prošapta „Onda mi ne treba ni ovo što držim. Idemo.“

U svakom je životnom redu ista scena. Prve se bore stidljivo razvlače našim licima, a mi se zbog nekog klinca, a nije riječ o nikakvom bezazlenom dječaku, još uvijek „mjerimo“ onime koliko imamo, kako izgledamo i što radimo.

Možda je zapravo i sjajno to kako se mjerimo. Mjerenje nam daje prostora da se bolje pogledamo, izvažemo. Iz daljine. Jer blizine su uvijek opasne i blizine uvijek otkrivaju puno više nego što bi to željeli. Opasne da i otkrivaju puno, jer tko bi rekao da će me dugački red u jednom modnom dućanu naučiti više nego što su me naučili neki profesori na faksu, i tko bi rekao da ima takvih mladih ljudi koji mi u jednom trenu mogu navući trnce na ruke, ostavljajući me u moru nade da ništa nije uopćeno i da se ljepota nikada i nizašto neće moći mjeriti s poštovanjem.

Žena treba biti lijepa, to ne dovodim u pitanje, ali prije svega toga, žena treba biti lijepa u dobroti u kojoj ostaje i kada se njezina gola stopala susretnu s podom. Jer najbolja je mjera ona koja dopušta duši da (iz)mjeri ljude po onome kako se kreću, a ne po onome u čemu se kreću nečija tijela.

…

Ostajte mi u ljubavi. ♥ Vaša Ingrid

Izvorni tekst pročitajte ovdje, na blogu Ingrid Divković. 

O autorici:

Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.

Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.