Reporter Ivan Skorin ovog je kolovoza preuzeo voditeljsku fotelju RTL Direkta od Mojmire Pastročić jer, ističe, izazov je to koji se ne odbija
Show
Komentari 5Reporter Ivan Skorin ovog je kolovoza preuzeo voditeljsku fotelju RTL Direkta od Mojmire Pastročić jer, ističe, izazov je to koji se ne odbija
Prva voditeljska klapa "pala" mu je u lipnju. U tjedan dana Ivan Skorin (41) dokazao je da RTL Direkt može "preživjeti" bez Mojmire Pastorčić. Mogla je "odahnuti" i otići na malo dulji odmor u kolovozu. Direktno kormilo ostalo je u sigurnim rukama "news junkieja", kako si od milja tepa. Teških rituala poput čarapa Gorana Ivaniševića možda nema, ali trema mu je dobrodošla. Tja, i RTL-ovu superjunaku treba goriva. Supruga i kćeri su mu na prvome mjestu, ovisan je o filmskim superherojima dok sanjari o pisanju scenarija, a imao je i svoj bend koji je svirao obrade Pearl Jama i RHCP-a.
Mojmira ima prepoznatljiv stil, ogromno iskustvo i rijetko kad nosi cipele. Šalu na stranu, stvarno nije bilo pritiska ili očekivanja da trebam ispuniti ikakve zadane forme, nego upravo obrnuto. Mojmira mi je bila važna podrška kroz ulazak u ulogu privremene zamjene, a imao sam i veliku potporu kolega u redakciji; urednika Antonija Zavade, novinara Darinke Trgo, Petra Panjkote, Rikarda Stojkovskog i Borka Brunovića, kao i glavne urednice Željke Marjanović. Svi oni iznimno mi pomažu. Naravno, bila je to i čast i odgovornost.
Nakon gotovo dva desetljeća u TV novinarstvu ovo je definitivno najviša stepenica dosad. Uzeo sam to kao znak povjerenja i kao izazov koji se ne odbija. Moja 'misija' je uvijek bila ista: turbo komplicirane dnevne zavrzlame shvatiti, pojasniti i objasniti. Priznajem, ponekad se i sam zapletem u vlastitim mislima ili u nekoj rečenici koju sam zamislio možda drukčije. Reakcije publike su, srećom, uglavnom bile pozitivne, što mi daje nekakav vjetar u leđa da nastavim dalje.
Nisam siguran da mogu samouvjereno reći da sam je svladao. Radovi su uvijek u tijeku, vječna roh-bau faza. Trema ti daje energiju, kao gorivo, ako je nema, nešto ne štima.
Svaka emisija je nova vožnja. Da, sada sam tijekom većine kolovoza u voditeljskom stolcu i čini mi se da ovaj mjesec ima svega osim onih famoznih 'kiselih krastavaca'. Trudimo se obraditi sve ključne teme - od svjetskih sukoba do cijena breskve na placu ili traperica Sydney Sweeney. Nije uvijek lako pronaći relevantne i zanimljive goste, zato mi je baš bilo drago što smo dosad već uspjeli čuti inspirativnu priču Domagoja Jakopovića Ribafisha, kao i što nam je u studiju na stolu bila knjiga teška 26 kilograma.
Ona je kolegica koja zna što hoće, ali ti da prostora da budeš svoj. Podržavala me i puno prije i odmah poslije. Nema tu strogoće u našoj maloj redakciji, svi si pomažemo što više stignemo.
Mislite ono kao Goran Ivanišević i iste čarape u Wimbledonu? Ne, nemam ništa na takvoj razini. Obično prije emisije nazovem doma suprugu ili popričam s naše dvije kćeri da čujem kako su provele poslijepodne.
Šprajc s Temua mi je bilo fora. Ma, svaka kritika je dobrodošla, pogotovo ona konstruktivna. Ako mi susjed u haustoru prokomentira 'čudnu' boju kravate ili mi teta u kantini kaže da sam 'malo pogrbljen bio jučer', to mi je najdraže, uvijek rado poslušam i pokušam popraviti koliko mogu.
Sve dobro što radim zapravo ne radim nikad sam, radimo svi zajedno u redakciji, timski. Kako s kolegama iz 'Direkta', tako i s kolegama iz redakcije 'RTL-a Danas', svi sudjeluju sa svojim iskustvom, prijedlozima i idejama. Bakice me vole jer sam im zgodan? Ne znam. Prvi glas.
Šturo izvještavanje je nešto što definitivno izbjegavamo. Uvijek se trudimo dati pozadinu svih tih velikih složenih geopolitičkih tema, ali jednako intenzivno bavimo se cijenom jaja, kave i toaletnog papira. Ističemo nepravedne, nelogične poteze nekih institucija, no analiziramo i superheroje, kao i legalizaciju marihuane. Općenito, prečesto nam društveno mrežni algoritmi sugeriraju vijesti skrojene samo za nas, pa nas tako zarobe u te zloglasne balone. Baš zato, ako netko od gledatelja uz 'Direkt' barem malo izađe iz svog balona i dozna nešto novo, to je već uspjeh.
Trenutačno se nalazim u jednom takvom TV formatu koji volim.
Svaka riječ koja postoji u našem jeziku u jednom je trenutku povijesti izmišljena, a nismo sad došli do kraja povijesti. Kad čujem suhi pravilni termin kao 'makroekonomska stabilnost' ili 'održivi razvoj i smještajni kapaciteti' - pokušam ih malo preoblikovati na jasniji izravniji način. Nije mi nikad cilj provocirati nekog, ali jako često se zna dogoditi da netko na nekoj poziciji moći ima običaj ne odgovoriti na neko konkretno pitanje, zato je jedan od najvažnijih novinarskih alata u dnevnom TV novinarstvu - potpitanje.
Odgojitelj u vrtiću, ili big game fishing kapetan, ili scenarist koji piše isključivo sportske drame, ili sommelier koji spaja vino i sir. Jesam li prebrzo odgovorio na ovo pitanje? Hehe...
Strku frku. Pamtim miris kave, zvuk tipkanja i osjećaj da se tamo događa nešto važno. Nisam shvaćao što gledam, ali bilo je kao da sam u svemirskom brodu. Tata mi je pokazao da vijesti nisu samo riječi, to su priče koje mijenjaju svijet. Mislim da mi je to ostalo u kostima.
Da. Definitivno. Kao klinac sam upijao sve poput spužve, kako novinar postavlja pitanje, kako se priča montira, kako se kaos pretvara u vijest.
Nemam najdražu, svaka iduća je najdraža. Svi ovi televizijski transferi koje ste spomenuli nosili su sa sobom dozu izazova, ali su mi i pružili iznimno puno. Cijenim svaki trenutak na svakoj od svojih postaja. Imao sam privilegij surađivati s fenomenalnim ljudima koji su obogatili moj put.
Pa ne znam za svestranost. Ali, da, gledam 'late nightove', slušam razne podcaste i djelomično crpim iz njih inspiraciju. Pokušavam što više slušati one s kojima se baš i ne slažem po pitanju carina ili rata u Ukrajini ili cancel kulture kako bih probao doznati zašto on razmišlja na način na koji razmišlja. Kako je ona došla do tog zaključka? Nažalost, slušamo, gledamo, čitamo samo ljude s kojima se slažemo i onda sve 'druge' identificiramo kao neuke ili u zabludi jer to nam je potrebno, staviti nekoga u ladicu, zgražati se nad njim. To je lijenost, zato i u svojim pričama uvijek volim potražiti motiv koji gura i jednu i motiv koji gura drugu stranu.
Ricky Gervais je genij! Da, svirao sam bas u srednjoj školi, u bendu koji je svirao obrade Pearl Jama i RHCP-a. Nismo osvojili svijet, ali bilo je zabavno. Moj brat Marko je ozbiljan glazbenik, dirigent, pa sam od njega 'ukrao' ljubav prema klasici.
Brzo sam shvatio da sam bolji u pričanju nego u bacanju lopte.
Imam puno ideja, ali nemam baš vremena. Scenariji su uvijek bili više kao hobi, jedan lijepi hobi kojem ću se možda vratiti jednog dana.
Biti dobar tata i dobar suprug moje je daleko najvažnije zanimanje koje sam imao i koje ću imati. Nekad si mislim da sam super pohvatao sve, nekad da radim sve pogrešno. Svaki slobodan trenutak; bilo radnim danom do podneva ili vikendima - smišljam neku akciju. Bundek, Boćarski, bazen, igraonica… Hoće li Lada naučiti voziti bicikl bez pomoćnih, plivati bez 'mišića', naučiti podijeliti igračku s nekim drugim u parku ili naučiti jesti sirovo povrće - to su pitanja oko kojih se 'stresiram' više nego oko ičega na poslu. Anica ima devet godina i kuži cijeli planet kako funkcionira, pjeva, pleše, žica da je vodimo na K-Pop koncert u Italiju. Obožavam s drugim roditeljima raspravljati o odgojnim metodama i gdje tko od nas griješi.
Klackalica je to prava... Iva je menadžerica u jednoj tvrtki koja prodaje smrznutu hranu i sladolede. Ona je glava obitelji. Ja sam sekundaran. Nije samo meni potpora nego temelj svega što radi naša obitelj. Kako harmonično spojiti privatno i poslovno? Ne znam, evo kad doznate, javite mi.
Kad sam bio na oba porođaja sa suprugom, kad su cure prvi put prohodale, zaplivale, zaplesale, kad je Anica dobila nagradu na festivalu s pjesmom 'Moj tata'. Svaki put kad me nauče nešto novo. Kad se brinu jedna za drugu kad su bolesne. Mogao bih nabrajati do sutra... Volim si zamišljati da sam strog, ali sam zapravo popustljiv.
Supruga.
Probam se nikad ne odvojiti od zemlje. Iste sekunde kad završim prilog ili emisiju - odmah sam potpuno s curkama.
Najvažnije je sve. Nema jedne stvari koja je najvažnija. Najvažnije je i da se slušate, i da se smijete, i zezate, i živcirate zajedno... Da prolazite kroz sve neuspjehe, poraze, boleštine jedno uz drugo. Kad je neka drama u školi, ili u parkiću, ili na poslu, da ste u tome oboje, da pričate o svim banalnim stvarima koje vas muče - da rješavate te neke dnevne desetoboje zajedno ili barem da pokušate. Banalne stvari su temelj.
Borova šuma. Primošten. Zavezan onu visilicu između dva drva, Lada ili Anica zaspu u njoj, a ja pokraj u stolici od ribičije čitam Dylana Doga i otvorim hladnu limenku osvježavajućeg napitka.
Sve superjunačke serije i filmovi, ali baš sve. Kao i NFL, američki nogomet - to je jedino što fanatično pratim od svih sportova.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+