Hrvoje Klasić: Zabrana Bajage dokaz je da smo daleko od demokracije i tolerancije

Prije nekoliko mjeseci trebao sam biti gost na predstavljanju knjige o jednoj partizanskoj jedinici u jednom dalmatinskome mjestašcu. Međutim, organizator mi se uoči dolaska obratio s molbom kako bi najbolje bilo da ipak ne dođem. Razlog? Zato što su neki mještani, a usto i branitelji, zaprijetili neugodnim situacijama ako se pojavim. Dakle, problem sam bio ja, ni kriv ni dužan, a ne oni koji su svojim prijetnjama prekršili nekoliko zakona. Ovih dana svjedočimo sličnoj situaciji, koja se, nažalost, s vremena na vrijeme ponavlja u Hrvatskoj. Pripadnici nekih braniteljskih udruga pobunili su se protiv koncerta beogradskog pjevača Momčila Bajagića Bajage u Solinu. Svoju pobunu obrazložili su potpuno netočnim i već više puta opovrgnutim navodima o navodnom Bajaginu pjevanju, tj. “dizanju morala srpskim vojnicima, odnosno četnicima” u Kninu tijekom Domovinskog rata. Slično kao i u mojem slučaju, organizator, Grad Solin, odlučio je kazniti nevinog i poslušati one koji krše zakon iznošenjem lažnih informacija. Čak su to i javno priznali te u priopćenju javnosti naglasili da koncert otkazuju iako smatraju “da te informacije i stavovi nisu utemeljeni na relevantnim činjenicama i dokazima”. Nažalost, ovakvih otkazivanja umotanih u razne celofane, kao npr. da nedostaje novca u gradskom proračunu (Sisak), u Hrvatskoj je previše. I ne, ne radi se tu ni o kakvoj zabrinutosti za javni red i sigurnost posjetitelja. Nazovimo stvari pravim imenom, svaki od tih slučajeva dokaz je nefunkcioniranja Hrvatske kao pravne države. Jer jedno je imati stav o nekoj temi, ne slagati se s nečim, pa i oštro kritizirati nekoga ili nešto. Ali u pravnoj državi trebao bi se znati red ili, u konkretnom slučaju, trebalo bi se znati kome se i zašto brani neka aktivnost. Jer ako je Bajaga počinio prekršaj ili kazneno djelo, onda za to treba odgovarati. Ali onda mu ne može biti dozvoljeno da u jednom gradu u Hrvatskoj nastupa a u drugom ne. A ako nije kriv, onda mu pripadaju prava kao i svim ostalim izvođačima. I, što je najvažnije, tu odluku – je li se netko ogriješio o zakon ili ne – ne bi smjele donositi ni udruge ni gradske uprave. Jer sudjelovanje u Domovinskom ratu dokazuje štošta, ali ne i pravo da budete iznad zakona. Barem bi tako trebalo biti u demokratskoj i pravnoj državi. Zato su, s pravom, u bivšem režimu zamjerali braniteljima iz Drugog svjetskog rata da moraliziraju o svemu i svačemu, da pokušavaju utjecati na stvari o kojima uglavnom nemaju pojma te da često inzistiraju na povlaštenom statusu u društvu. Ali iz takvog društva u kojem se nije moralo “držati zakona kao pijan plota”, u kojem su svi bili jednaki, a neki ipak jednakiji, u kojem se nije dopuštalo drukčije mišljenje, a neistomišljenike proganjalo, odlučili smo izaći i graditi novo društvo, temeljeno na demokraciji, toleranciji i prije svega na poštovanju zakona. Zabrane rada “nepodobnim” pjevačima, nažalost, dokazuju da smo još daleko od tog cilja. Iako više i nisam siguran koliko građana Hrvatske uopće iskreno priželjkuje takav cilj.

Svi oni koji otkazivanje Bajaginih koncerata opravdavaju zaštitom hrvatskih nacionalnih interesa mogli bi u tome biti revniji i u čitavom nizu prilika u kojima se, za razliku od ove s Bajagom, ne radi o lažnim informacijama. Npr. da jasno i glasno osude političare koji zloupotrebljavaju svoju poziciju i desetljećima potkradaju hrvatsku državu i društvo. I možda pozovu građane na bojkot stranke iz čijih je redova najviše takvih. Ili da “pritisnu” predstavnike hrvatskih vlasti da postupe rezolutnije prema predstavnicima vlasti u Italiji i Mađarskoj koji toleriraju tamošnje antihrvatske političke projekte, poput onih o talijanskoj Istri i Dalmaciji, ili Mađarskoj do Jadranskog mora.

I za kraj jedan prijedlog svim gradskim upravama, državnim tijelima, ministarstvima, sudovima itd. Ako je normalno donositi odluke na temelju zahtjeva onih udruga čije “informacije i stavovi nisu utemeljeni na relevantnim činjenicama i dokazima”, zašto svoje odluke ne bi donosili na temelju mišljenja udruge koja se bavi isključivo proučavanjem relevantnih činjenica i dokaza? Takva je, primjerice, Udruga hrvatskih povjesničara. Konkretno, ako članovi te udruge kažu da je na temelju znanstveno utemeljenih činjenica više nego jasno da je “Za dom spremni” jedino i isključivo ustaški pozdrav, da su Jure (Francetić) i (Rafael) Boban ustaški zapovjednici odgovorni za mnogobrojne ratne zločine, a da su Jasenovac i Gradiška Stara ustaški logori u kojima su usmrćeni deseci tisuća nevinih ljudi, te da slijedom svega navedenog predlažu zabranu svih javnih skupova na kojima se veliča, negira ili ignorira bilo koji oblik ustaštva, zašto se i njih ne bi poslušalo?