BISTE LI IH PROBALI?
FOTO Za neke su delicija, a za druge teški užas. Ova jela nazivaju najgorim na svijetu...
Ono što je za jednu kulturu vrhunska delicija i dio cijenjene tradicije, za drugu može biti izvor gađenja i kulinarski izazov koji se rijetko tko usuđuje prihvatiti. Granice okusa iznimno su subjektivne i oblikovane su nasljeđem, okolinom i navikama. Ipak, postoje jela koja su na globalnoj razini stekla reputaciju "teških" za konzumaciju, bilo zbog svojeg intenzivnog mirisa, neobične teksture ili kontroverznog načina pripreme.
Od fermentirane ribe čiji miris tjera suze do voća čiji 'miris' neke tjera na povraćanje, predstavljamo vam popis jela iz cijelog svijeta koja izazivaju najpodjeljenija mišljenja i testiraju granice čak i najhrabrijih gurmana. Mnoga od njih možete vidjeti u poznatom Muzeju odvratne hrane u Švedskoj.
Od fermentirane ribe čiji miris tjera suze do voća čiji 'miris' neke tjera na povraćanje, predstavljamo vam popis jela iz cijelog svijeta koja izazivaju najpodjeljenija mišljenja i testiraju granice čak i najhrabrijih gurmana. Mnoga od njih možete vidjeti u poznatom Muzeju odvratne hrane u Švedskoj.
Durian (jugoistočna Azija): “Kralj voća” s kremastom teksturom, ali i mirisom koji mnogi uspoređuju s trulim lukom ili smećem. Zbog toga je zabranjen u mnogim hotelima i javnom prijevozu u Aziji.
Surströmming (Švedska fermentirana haringa): Baltička haringa koja se fermentira u konzervama i poznata je po izrazito snažnom mirisu. Konzerva se često napuhne zbog nastalih plinova, a preporučuje se otvarati je na otvorenom.
Balut (Filipini, oplođeno pačje jaje): Kuhano oplođeno jaje s gotovo razvijenim embrijem. Jede se izravno iz ljuske, a sadrži juhastu tekućinu, žumanjak i fetus.
Stinky Tofu (Kina, Tajvan, Hong Kong): Tofu fermentiran u salamuri od povrća, mlijeka i mesa. Ima vrlo intenzivan miris koji podsjeća na pokvarenu hranu, no okus mnogima djeluje blaže i prihvatljivije.
Natto (Japan): Fermentirana soja ljepljive, sluzave teksture. Prepoznatljivo jelo koje brojni Japanci jedu za doručak s mirisom sličnim jakom siru.
Century Egg (Kina): Pačja, kokošja ili prepeličja jaja konzervirana u mješavini gline, pepela, soli i vapna tijekom nekoliko tjedana do mjeseci. Bjelanjak postaje tamnosmeđi žele, a žumanjak zelenkasto-kremast, s mirisom sumpora i amonijaka.
Sannakji (Južna Koreja, “živa” hobotnica): Komadi svježe hobotnice koji se poslužuju dok se krakovi još pomiču zbog refleksa živaca. Može predstavljati rizik od gušenja jer se prianjalke lijepe za grlo.
Escamoles (Meksiko, ličinke mrava): Nazivaju ih “meksički kavijar”. Imaju blagi, orašasti okus i kremastu teksturu.
Pržene tarantule (Kambodža): Posebno popularne u gradu Skuon. Hrskave izvana, mekane iznutra, ponekad s pastom od unutarnjih organa.
Jellied Eels (Velika Britanija): Jegulje kuhane u začinjenom temeljcu koji se hlađenjem pretvara u žele.
Fesikh (Egipat): Drevno jelo od fermentirane i usoljene ribe cipal, priprema se za proljetni festival Sham el-Nessim. Ako se ne pripremi pravilno, može biti zdravstveno rizično.
Shirako (Japan, riblja mliječ): Zimski japanski specijalitet pripremljen od mliječi muških riba, najčešće bakalara. Bijele je boje, mekane i kremaste teksture, a poslužuje se sirov, lagano kuhan ili pržen u tempuri.
Witchetty Grub (Australija): Ličinke moljca koje su stoljećima važan izvor proteina za Aboridžine. Mogu se jesti sirove (okusom podsjećaju na bademe) ili kuhane (okus sličan piletini).
Haggis (Škotski puding od iznutrica): Nacionalno jelo Škotske sastoji se od ovčjeg srca, jetre i pluća, mljevenih s lukom, zobenim pahuljicama, lojem i začinima. Smjesa se tradicionalno kuha u ovčjem želucu. Iako ga Škoti obožavaju, mnogima je kombinacija sastojaka neprivlačna.
Rocky Mountain Oysters: Unatoč imenu, ovo jelo nema nikakve veze s kamenicama. Riječ je o bikovim testisima koji se gule, režu, pohaju i prže. Smatraju se delikatesom u dijelovima SAD-a i Kanade gdje je stočarstvo rašireno.
Hákarl (Island, fermentirani morski pas): Islandsko nacionalno jelo priprema se od mesa grenlandskog morskog psa. Nakon što se zakopa u zemlju i fermentira oko 6–12 tjedana, suši se još nekoliko mjeseci. Rezultat je meso izrazito intenzivnog mirisa amonijaka. Anthony Bourdain ga je jednom opisao kao najgoru stvar koju je probao.
Bilo da se radi o preživljavanju u teškim uvjetima ili o kulturnom simbolu, svako od ovih jela priča jedinstvenu priču o ljudskoj snalažljivosti i raznolikosti svjetske gastronomije.
Iako možda neće završiti na vašem tanjuru, ona nas podsjećaju da je ljepota (i okus) doista u očima promatrača.
