CRKVA SE OD TOG DISTANCIRA
FOTO 'Svetica' meksičkih narko-kartela: Što je Santa Muerte? Ne štuju je samo kriminalci...
Ona je koštana dama s kosom u ruci – lik smrti pretvoren u zaštitnicu. Za neke je svetica koja uslišava molbe kada su svi drugi zakazali; za druge simbol opasne i mračne pobožnosti povezane s podzemljem. Nuestra Señora de la Santa Muerte, ili Sveta Smrt, meksička je narodna religijska figura koja je u posljednja dva desetljeća doživjela snažnu ekspanziju u Meksiku, ali i među latinoameričkom dijasporom u Sjedinjenim Državama i Srednjoj Americi. Katolička crkva je ne priznaje i javno je kritizira, dok je sigurnosne službe često povezuju s dijelovima kriminalnog miljea. Procjene broja sljedbenika kreću se od nekoliko do više od deset milijuna, no točne brojke nije moguće pouzdano utvrditi.
Iako je Santa Muerte u javnosti postala vidljiva tek početkom 21. stoljeća, njezina priča puno je starija. U Meksiku je smrt oduvijek imala posebno mjesto u kulturi – nije bila samo kraj, nego i prijelaz, dio prirodnog poretka stvari. Neki povjesničari u liku Svete Smrti vide daleki odjek astečke božice podzemlja Mictecacihuatl, koja je vladala svijetom mrtvih. No ne postoji dokaz da se njezin kult neprekidno prenosio kroz stoljeća. Prije je riječ o tome da su se stare ideje i simboli postupno miješali i mijenjali.
Ona je koštana dama s kosom u ruci – lik smrti pretvoren u zaštitnicu. Za neke je svetica koja uslišava molbe kada su svi drugi zakazali; za druge simbol opasne i mračne pobožnosti povezane s podzemljem. Nuestra Señora de la Santa Muerte, ili Sveta Smrt, meksička je narodna religijska figura koja je u posljednja dva desetljeća doživjela snažnu ekspanziju u Meksiku, ali i među latinoameričkom dijasporom u Sjedinjenim Državama i Srednjoj Americi. Katolička crkva je ne priznaje i javno je kritizira, dok je sigurnosne službe često povezuju s dijelovima kriminalnog miljea. Procjene broja sljedbenika kreću se od nekoliko do više od deset milijuna, no točne brojke nije moguće pouzdano utvrditi.
Bez obzira na statistiku, riječ je o jednom od najvidljivijih suvremenih pučkih religijskih pokreta u Latinskoj Americi. Njezina privlačnost sljedbenicima leži u ideji da je smrt jedina sila koja je potpuno nepristrana – ona ne pravi razliku između bogatih i siromašnih, grešnika i svetaca.
Iako je Santa Muerte u javnosti postala vidljiva tek početkom 21. stoljeća, njezina priča puno je starija. U Meksiku je smrt oduvijek imala posebno mjesto u kulturi – nije bila samo kraj, nego i prijelaz, dio prirodnog poretka stvari. Neki povjesničari u liku Svete Smrti vide daleki odjek astečke božice podzemlja Mictecacihuatl, koja je vladala svijetom mrtvih. No ne postoji dokaz da se njezin kult neprekidno prenosio kroz stoljeća. Prije je riječ o tome da su se stare ideje i simboli postupno miješali i mijenjali.
Kad su Španjolci osvojili Meksiko, donijeli su sa sobom katoličku vjeru, ali i europski prikaz smrti kao kostura s kosom – figure poznate kao La Parca. S vremenom su se domaća vjerovanja i europski simboli isprepleli. Smrt je ostala prisutna u narodnoj mašti, u pričama, molitvama i kućnim oltarima, ali uglavnom daleko od očiju javnosti.
Tek sredinom 20. stoljeća pojavljuju se prvi zapisi o ljudima koji su se molili figuri nalik današnjoj Santa Muerte. Antropolozi su 1940-ih zabilježili da su joj se pojedinci u ruralnim krajevima obraćali za pomoć u ljubavnim i obiteljskim problemima. Tada još nije bila masovni pokret, nego tiha, privatna pobožnost koja će desetljećima kasnije prerasti u nešto mnogo veće.
Oltar je ubrzo počeo okupljati stotine, a potom i tisuće sljedbenika koji su donosili cvijeće, svijeće, tekilu, cigarete i novac. Brojni su i tetovirali njezin lik.
Glavni razlog popularnosti Santa Muerte leži u njezinoj percipiranoj nepristranosti. Za razliku od službeno kanoniziranih svetaca, ona nema centraliziranu instituciju, strogo definiranu teologiju ni formalnu hijerarhiju. Sljedbenici vjeruju da joj se mogu obratiti za gotovo svaku vrstu molbe – od zdravlja i zaposlenja do zaštite u opasnim situacijama. Zbog toga je neki opisuju kao “sveticu posljednjeg utočišta”, osobito za one koji se osjećaju marginalizirano ili isključeno.
Njezina ikonografija je prepoznatljiva: najčešće je prikazana kao ženski kostur koji u jednoj ruci drži kosu – simbol smrti i prekida životne niti – a u drugoj globus, znak univerzalne moći. Često su uz nju i vaga (pravda), pješčani sat (prolaznost vremena) te sova (mudrost i sposobnost snalaženja u tami).
Boje njezine odjeće i svijeća imaju simbolička značenja. Bijela je povezana s čistoćom i zahvalnošću, crvena s ljubavlju i strašću, zlatna s prosperitetom, zelena s pravnim pitanjima, a crna sa zaštitom i uklanjanjem negativnih utjecaja. Ta simbolika nije strogo propisana i može se razlikovati među zajednicama.
Mediji je često prikazuju kao “narko-sveticu”, jer je doista prisutna u dijelu kriminalnog podzemlja. Neki pripadnici kartela i zatvorskih skupina nose njezine amulete, tetoviraju njezin lik ili podižu oltare, vjerujući da će im pružiti zaštitu. Zabilježeni su i izolirani slučajevi nasilnih zločina u kojima su počinitelji tvrdili da su djelovali u njezino ime, no takvi postupci nisu dio organizirane doktrine niti postoji centralna struktura koja bi ih propisivala. Ipak, većinu njezinih sljedbenika čine ljudi iz marginaliziranih slojeva društva: siromašni radnici, nezaposleni, samohrane majke, migranti... Koji u njoj vidi simbol prihvaćanja bez moralne osude. Među vjernicima se nalaze i poneki policajci i vojnici koji joj se mole za zaštitu u opasnim situacijama.
U pojedinim kartelskim krugovima Santa Muerte nije samo simbol, nego objekt stvarnog štovanja. U skrovištima, kućama sigurnih ljudi i zatvorskim ćelijama često se nalaze njezini kipovi okruženi svijećama, oružjem i novčanim darovima. Neki pripadnici kriminalnih skupina prije opasnih operacija pale svijeće u njezinu čast i mole za “čistu” akciju i siguran povratak. Postoje i svjedočanstva o posebnim danima kada se organiziraju privatne ceremonije, uz glazbu i darove, kako bi joj zahvalili na “zaštiti”. U takvom okruženju ona postaje gotovo kućna svetica podzemlja – figura kojoj se obraćaju kad planovi ovise o sreći, brzini i preživljavanju. Ipak, to štovanje ostaje neformalno i individualno, bez jedinstvene strukture ili vođe.
Katolička crkva jasno se distancira od štovanja Santa Muerte. Predstavnici Vatikana i meksičkog episkopata više su puta upozorili da je riječ o obliku pučke religioznosti koji nije u skladu s kršćanskim naukom. Kardinal Gianfranco Ravasi 2013. godine nazvao je taj kult “degeneracijom religije”, naglašavajući da kršćanstvo slavi uskrsnuće i život, a ne personifikaciju smrti. Tijekom posjeta Meksiku 2016., papa Franjo kritizirao je kulturu koja “komercijalizira smrt”, što su mnogi protumačili kao aluziju na širenje takvih praksi.
Meksičke vlasti povremeno su poduzimale mjere protiv javnih svetišta, osobito tijekom sigurnosnih kampanja protiv organiziranog kriminala. Primjerice, tijekom mandata predsjednika Felipe Calderón 2009. godine uklonjeni su brojni oltari uz granicu sa SAD-om, uz obrazloženje da su povezani s kriminalnim skupinama. Ipak, takve akcije nisu zaustavile rast pokreta.
Danas Santa Muerte ostaje složen i kontroverzan fenomen – istodobno izvor utjehe, simbol prkosa institucionalnoj religiji i odraz društvenih napetosti u suvremenom Meksiku.
