2. DIO
FOTO Najveći misteriji svijeta: Tajne 'paklenog trokuta', mali zeleni u SSSR-u i pljačka stoljeća
Naš svijet i dalje je prepun tajni koje znanstvenici i povjesničari ne mogu do kraja razjasniti. Od misterioznih Nazca linija u Peruu, koje su stvorene prije tisuća godina i ostale zagonetne u svom nastanku, do Machu Picchua, koji je naglo napušten, ostavljajući iza sebe samo šutljive kamenčiće povijesti. Tu je i Bermudski trokut, poznat po nestancima brodova i zrakoplova, koji je i dalje tema brojnih teorija zavjera. U ovom nastavku bavimo se i najmisterioznijom pljačkom svih vremena, kao i legendama o slijetanju vanzemaljaca u Voronjež za vrijeme SSSR-a. Svaka od ovih enigmi nosi sa sobom više pitanja nego odgovora, potičući nas da tražimo istinu u povijesti, prirodi i legendama koje ih okružuju...
1. "Let 19 (1945.)" Najpoznatiji incident u povijesti Bermudskog trokuta dogodio se 5. prosinca 1945. kada je pet bombardera američke mornarice s 14 članova posade nestalo tijekom rutinske vježbe. Još tragičnije, zrakoplov PBM Mariner s 13 članova posade, poslan u potragu za nestalim bombarderima, također je nestao istog dana. 2. "USS Cyclops (1918.)" Jedan od najvećih gubitaka u povijesti američke mornarice dogodio se kada je USS Cyclops, s 306 putnika i članova posade, nestao bez traga. Posljednja poruka s broda glasila je "Vrijeme dobro, sve u redu", nakon čega je brod jednostavno ispario. 3. "Let DC-3 (1948.)" Putnički avion s 32 osobe na letu iz San Juana prema Miamiju nestao je neposredno prije slijetanja. Ni avion ni tijela nikada nisu pronađeni. 4. "Star Tiger i Star Ariel (1948.-1949.)" Dva britanska putnička aviona, Star Tiger i Star Ariel, nestali su iznad Bermudskog trokuta bez ikakvog upozorenja ili poziva upomoć. Nikakvi ostaci nikada nisu pronađeni.
Bermudski trokut, taj zloglasni morski pojas između Floride, Bermude i Portorika, desetljećima fascinira javnost zbog velikog broja nestanaka brodova i aviona. Ovaj "Vražji trokut", kako ga neki nazivaju, postao je sinonim za neobjašnjive nesreće, dok su se kroz povijest razvile brojne teorije - od znanstvenih objašnjenja do teorija zavjere koje uključuju izvanzemaljce, vremenske anomalije i podvodne piramide. Ovo su najpoznatiji nestanci...
1. "Let 19 (1945.)" Najpoznatiji incident u povijesti Bermudskog trokuta dogodio se 5. prosinca 1945. kada je pet bombardera američke mornarice s 14 članova posade nestalo tijekom rutinske vježbe. Još tragičnije, zrakoplov PBM Mariner s 13 članova posade, poslan u potragu za nestalim bombarderima, također je nestao istog dana. 2. "USS Cyclops (1918.)" Jedan od najvećih gubitaka u povijesti američke mornarice dogodio se kada je USS Cyclops, s 306 putnika i članova posade, nestao bez traga. Posljednja poruka s broda glasila je "Vrijeme dobro, sve u redu", nakon čega je brod jednostavno ispario. 3. "Let DC-3 (1948.)" Putnički avion s 32 osobe na letu iz San Juana prema Miamiju nestao je neposredno prije slijetanja. Ni avion ni tijela nikada nisu pronađeni. 4. "Star Tiger i Star Ariel (1948.-1949.)" Dva britanska putnička aviona, Star Tiger i Star Ariel, nestali su iznad Bermudskog trokuta bez ikakvog upozorenja ili poziva upomoć. Nikakvi ostaci nikada nisu pronađeni.
Struka vs. Teorije zavjera - Stručnjaci su za ove nestanke pronašli objašnjenja. Od prirodnih fenomena, ljudskog faktora... Jedan od razloga nestanaka mogu biti snažne oluje koje se razvijaju na ovom području, tu su i jake oceanske struje, oslobađanje metana s oceanskog dna, geomagnetske anomalije koje utječu na kompase... A kod svih nestanaka ne može se isključiti ni ljudski faktor. Možda je došlo do navigacijske greške, možda do kvara opreme, možda su loše procijenili vremenske uvjete... Ali teoretičari zavjera i ljubitelji paranormalnog skloniji su drugim objašnjenjima. "To su izvanzemaljske otmice!, tvrdi jedna skupina. "Tu je portal za drugu dimenziju", tvrdi druga skupina. Treća smatra kako je sve povezano s izgubljenom Atlantidom, neki tvrde kako se tu nalaze podvodne baze vanzemaljaca, neki su sigurni kako je riječ o vojnim testiranjima... Vincent Gaddis, pisac i teoretičar zavjera, za kojeg se smatra da je skovao izraz 'bermudski trokut', smatrao je da je područje ukletu. Da tu djeluju misteriozne i opasne energije. Sličnog je mišljenja bio i autor i teoretičar zavjera Charles Berlitz. "Nadnaravne sile, povezane s Atlantidom, djeluju tu", zapisao je Berlitz...
Važno je napomenuti da službene statistike pokazuju kako broj nesreća u Bermudskom trokutu nije značajno veći od drugih prometnih područja oceana. Područje je jedno od najprometnijih pomorskih ruta na svijetu, što prirodno dovodi do većeg broja incidenata. Iako misterij Bermudskog trokuta i dalje intrigira javnost, većina stručnjaka slaže se da su nestanci rezultat kombinacije prirodnih fenomena, ljudskih pogrešaka i intenzivnog pomorskog i zračnog prometa. Unatoč tome, područje i dalje privlači pažnju istraživača i teoretičara zavjere, ostavljajući prostor za nova otkrića i objašnjenja.
U popodnevnim satima 27. rujna 1989. godine skupina djece i mladih igrala se u parku u sovjetskom Voronježu kad su, kako su ispričali, primijetili kako se na nebu pojavljuje nešto čudno. Nekakav svjetleći objekt. Svjedoci su opisali objekt kao crvenu kuglu, veličine oko deset metara u promjeru, koja je lebdjela iznad parka. Djeca su ispričala kako su gledala kako se kugla polako spušta i slijeće... "Bilo je previše stvarno da bi bilo san. Vidjeli smo kako se vrata otvaraju, a bića izlaze. To nas je paraliziralo od straha", rekao je tad 16-godišnji Vladimir, jedan od navodnih svjedoka. Kako su prepričavali kasnije, iz letjelice su izašla tri bića visoka oko tri metra. Opisali su ih kao velika, humanoidna bića, s dugim rukama i tri sjajna oka. Njihova koža bila je srebrnkasta, a pokreti su bili usporeni i precizni, kao da su bića promatrala svoje okruženje... Kazali su i da je s bićima bio nekakav robot.
"Bila su visoka kao stabla i njihova tri oka su svijetlila poput baklji. Jedno oko bilo je po sredini čela, osjećala sam kao da me promatraju 'iznutra'" , kazala je 12-godišnja Tanja... Jedan od dječaka tvrdio je da su bića koristila neku vrstu uređaja koji je emitirao svjetlost, a nakon toga su ljudi u njihovoj blizini osjećali vrtoglavicu. "Jedno od bića podiglo je objekt sličan štapiću koji je isijavao svjetlost. Kada je jedan dječak pokušao prići bliže, biće je pogledalo u njegovom smjeru i dječak je nestao pred očima okupljenih", prepričao je jedan dječak i dodao: "Nekoliko minuta kasnije, dječak se iznenada ponovno pojavio na istom mjestu, potpuno zbunjen i prestrašen.."
"Nikad neću zaboraviti izraz lica tog djeteta kada se vratio. Bilo je kao da je vidio nešto što naš um ne može pojmiti" - kazao je jedan od odraslih koji je tvrdio da je prisustvovao događaju. Iako postoje tvrdnje da su i odrasli prisustvovali događaju, istražitelji su to kasnije demantirali... Panika se ubrzo proširila Voronježom. Ljudi su počeli izbjegavati park, govorili su da su čuli neobične zvukove i vidjeli čudna svjetla i danima nakon događaja. Djeca su odbijala izlaziti van, a roditelji su tvrdili da su noću čuli neobične šumove i osjećali prisutnost "nečega" u blizini svojih domova. Čak je i sovjetska novinska agencija TASS brzo objavila izvještaj o događaju, navodeći kako su lokalni istražitelji pronašli neobične tragove na mjestu slijetanja. Prema njihovim riječima, u zemlji su pronađeni otisci velikih krugova. TASS je čak naveo da su "znanstvenici potvrdili da je neidentificirani leteći objekt nedavno sletio u park u ruskom gradu Voronježu." Govorili su i da su iza sebe ostavili kamenje koje nije sa ovog svijeta... Međutim, kasnije istrage demantirale su te tvrdnje. Iz Voronješkog geofizičkog laboratorija kasnije su objavili da su prijavljeni "vanzemaljski" kamenčići zapravo oblik hematita koji se često nalazi u Sovjetskom Savezu "Možda nismo sami, ali ako jesmo, ono što smo vidjeli ne pripada našem svijetu", kazao je jedan od odraslih svjedoka koji je također tvrdio da je prisustvovao incidentu.
Iako su mnogi povjerovali svjedocima, skeptici su tvrdili da je cijela priča prenapuhana. Neki su smatrali da su djeca izmislila događaj kako bi privukla pažnju, dok su drugi vjerovali da su svjetla mogla biti vojni eksperiment. Neki tvrde da je u mjestu zavladala masovna histerija. U godinama nakon incidenta, brojni ufolozi i istraživači posjetili su Voronjež pokušavajući rekonstruirati događaje. Intervjuirani su originalni svjedoci, a njihove priče ostale su uglavnom konzistentne. Jedan od ufologa koji je stigao u Voronjež čak je tvrdio da je uspio intervjuirati bića koja su izašla iz letjelice... O ovom navodnom događaju kasnije je naširoko pisao američki autor Paul Kurtz. On je bio jedna od ključnih figura u ranoj borbi protiv pseudoznanosti, a u članku "Pomama za paranormalnim u SSSR-u" izrazio je sumnju u istinitost događaja... Kurtz je isticao kako su u to doba sovjetski mediji, uključujući novinsku agenciju TASS, počeli izvještavati o navodnim viđenjima NLO-a, telepatiji i drugim neobjašnjivim pojavama, što je dovelo do povećane javne fascinacije i spekulacija. Pa kad im je ovakva priča 'pala u krilo', krenuli su je iskorištavati... Nema veze je li riječ o istini ili ne...
Kurtz je objavio i kako je jedan sovjetski novinar poslao filmsku ekipu u Voronjež, "ali kako nisu uspjeli pronaći nikakve druge 'svjedoke' osim djece,". To je navelo novinara da zaključi "kako je vjerojatno bila riječ o nečemu iz mašte mladih"... "Godinama su nas hranili smećem o komunizmu. Ovo je novi opijum za mase kojeg je sponzorirala država da se makne fokus s bitnijih tema" , kazao je jedan sovjetski dužnosnik nakon navodnog incidenta. Neki su i dalje sigurni kako su vanzemaljci sletjeli u Voronjež, za druge je sve to glupost. A Voronjež je ostao bitna postaja za sve one koji su sigurni da su vanzemaljci tog dana stigli na Zemlju...
Visoko iznad suhe i vjetrovite pustinje na jugu Perua, urezana u tlo, nalazi se jedna od najvećih arheoloških zagonetki svijeta – Nazca linije. Ovaj golemi splet geometrijskih oblika, životinjskih figura i ravnih crta koje se protežu kilometrima, vidljiv je u punoj veličini tek iz zraka. Proglašene UNESCO-vom svjetskom baštinom 1994. godine, ove drevne poruke urezane u pijesak svjedoče o nevjerojatnoj vještini i složenom svjetonazoru naroda koji ih je stvorio. No, tko su bili ti drevni umjetnici i kakvu su poruku ostavili za sobom? Iako su se geoglifi tradicionalno pripisivali narodu Nazca, kulturi koja je cvjetala u ovom području otprilike između 200. godine prije nove ere i 600. godine poslije nove ere, novija istraživanja ukazuju na to da su neki od crteža povezani s prethodnom Paracas kulturom (400. – 200. g. prije nove eure). Ova otkrića potkrijepljena modernom tehnologijom sugeriraju da su u tom vremenskom okviru nastali neki manji i jednostavniji geoglifi, dok su Nazca linije bile puno složenije i veće.
Tehnika izrade linija bila je, na prvi pogled, jednostavna, ali zahtijevala je precizno planiranje. Graditelji su uklanjali površinski sloj crvenkasto-smeđeg šljunka bogatog željeznim oksidom kako bi otkrili svjetliji, žućkasto-sivi sloj tla ispod, stvarajući snažan kontrast koji je učinio linije vidljivima. Unatoč tome što su linije dugačke i protežu se na stotine metara, same jarci su plitki, tek 10 do 15 centimetara duboki. Suha, stabilna klima ove pustinje omogućila je da ovi krhki crteži ostanu sačuvani tisućljećima. Crteži se prostiru na gotovo 500 četvornih kilometara i mogu se podijeliti u tri glavne skupine. Prvu čine stotine savršeno ravnih linija, koje se protežu do devet kilometara i presijecaju pustinjski krajolik. Drugu skupinu čini više od 300 geometrijskih oblika, uključujući trapeze, trokute, spirale i pravokutnike. Najpoznatija je, međutim, treća skupina koja obuhvaća više od 70 biomorfnih figura, odnosno slikovnih prikaza životinja i biljaka. Među njima se ističu figure poput pauka (dug oko 47 metara), kolibrija (dug 93 metra), majmuna (93 metra, s karakterističnim spiralnim repom), kondora (raspona krila 134 metra), guštera, pelikana i psa. Osim životinja, tu su i prikazi biljaka i antropomorfnih figura, od kojih je najzagonetnija figura poznata kao "Astronaut" – humanoidni lik koji kao da maše promatraču.
Glavni misterij Nazca linija odnosi se na to kako je drevni narod, bez tehnologije letenja, uspio stvoriti tako golema i precizna crteže, koje je moguće u potpunosti sagledati tek s velike visine. Iako su linije bile poznate lokalnom stanovništvu, zapadni svijet je postao svjestan njihovog postojanja tek 1920-ih i 1930-ih godina, kada su ih počeli primjećivati komercijalni i vojni piloti. Otkriće je izazvalo lavinu pitanja, kako su Nazce održavale proporcije i preciznost na tako velikim udaljenostima? Jesu li koristili umanjene modele, složene mjernu tehniku s užadima i kolcima, ili su možda imali primitivne metode poput balona na vrući zrak, kako su neki istraživači sugerirali? I najvažnije, zašto su uložili toliki trud u stvaranje umjetnosti koja je bila vidljiva samo iz zraka?
Znanstvenici su tijekom desetljeća ponudili brojne teorije o svrsi ovih monumentalnih crteža. Iako su pseudoznanstvene ideje o linijama kao "pistama za izvanzemaljce", koje je popularizirao Erich von Däniken, odbačene u akademskim krugovima, ozbiljne hipoteze nude fascinantne uvide. Jedna od prvih teorija, koju su iznijeli njemačka matematičarka Maria Reiche i američki povjesničar Paul Kosok, sugerira da su linije bile divovski astronomski kalendar, usklađene s položajem sunca i drugih nebeskih tijela tijekom solsticija i ekvinocija, dok su figure životinja predstavljale zviježđa. Kasnija istraživanja nisu u potpunosti potvrdila ovu teoriju, no rad Marie Reiche bio je ključan za očuvanje lokaliteta. Najprihvaćenija teorija danas sugerira da su linije povezane s ritualnim praksama, ponajprije vezanim uz vodu. U jednoj od najsušnijih regija na svijetu, voda je bila ključna za preživljavanje. Arheolozi i antropolozi, poput Johana Reinharda, vjeruju da su linije služile kao svete staze, kojima su se kretale procesije tijekom vjerskih obreda. Životinjske figure, poput pauka i majmuna, povezane su sa simbolima plodnosti, kiše i vode. Napredak tehnologije, poput satelitskih snimaka i dronova, omogućio je otkrivanje stotina novih, manjih geoglifa, uključujući one koji prethode Nazca kulturi. Neki istraživači sugeriraju da su linije mogle služiti kao komunikacijski sustav, označavajući putove između naselja i ritualnih središta. Unatoč tome što konačan odgovor možda nikada nećemo saznati, Nazca linije ostaju veličanstveni spomenik ljudske kreativnosti, duhovnosti i odnosa naroda prema okolišu, kozmosu i božanskom. Svaka nova otkrića dodatno nadopunjuju ovu zagonetnu priču, skrivenu u pijesku peruanske pustinje.
Vječna zagonetka Stonehengea: Tko, kako i zašto? - Na prostranoj ravnici Salisbury u engleskom Wiltshireu stoji Stonehenge, najpoznatiji i najzagonetniji prapovijesni spomenik na svijetu. Već 5000 godina, ovaj krug megalitskog kamenja izaziva divljenje, potiče maštu i postavlja ista, vječna pitanja: tko ga je izgradio, kako su to uspjeli i, najvažnije od svega, zašto? Iako moderna znanost nudi sve preciznije odgovore, veo misterija i dalje obavija ovu kamenu građevinu... Izgradnja Stonehengea nije bio jedan događaj, već proces koji je trajao oko 1500 godina, počevši oko 3000. godine prije nove ere s golemim kružnim jarkom i nasipom. Tek stoljećima kasnije na scenu stupa kamenje koje danas definira njegovu siluetu. Prvo su stigla manja "plava kamenja" (bluestones), teška i do četiri tone. Nevjerojatno je da njihov izvor nije lokalni; dopremljeni su iz gorja Preseli u Walesu, s udaljenosti veće od 200 kilometara. Novija otkrića čak sugeriraju da su ta kamenja možda prvo bili dio starijeg spomenika u Walesu, na lokalitetu Waun Mawn, prije nego što su preseljeni u Wiltshire.
Nekoliko stotina godina kasnije, spomenik je dobio svoj današnji, ikonični izgled dolaskom masivnih sarsen blokova, teških i do 30 tona. Geokemijske analize potvrdile su da potječu iz šume West Woods, udaljene oko 25 kilometara. Kako su graditelji, bez kotača i metalnog alata, transportirali i podigli ove divove? Vjeruje se da su koristili kombinaciju drvenih sanjki koje su vukle stotine ljudi preko balvana te složene sustave užadi i drvenih konstrukcija za podizanje. Preciznost kojom su kamenja obrađena i spojena utorima i izbočinama, slično drvodjelskim tehnikama, svjedoči o nevjerojatnoj vještini i organizaciji.
Prava svrha Stonehengea ostaje predmetom žustre rasprave, a najvjerojatnije je da je služio u više svrha koje su se mijenjale kroz stoljeća. Astronomski opservatorij - Najočitija i najšire prihvaćena teorija jest da je Stonehenge bio golem astronomski kalendar. Njegova glavna os savršeno je poravnata s izlaskom sunca na ljetni solsticij i zalaskom sunca na zimski solsticij. Neki istraživači, poput profesora Timothyja Darvilla, tvrde da je struktura predstavljala solarnu godinu od 365,25 dana, pa čak i da je imala mehanizam za praćenje prijestupnih godina. U tijeku su i istraživanja koja bi trebala potvrditi je li spomenik bio usklađen i s Mjesečevim ciklusima. Svetište i groblje predaka- Arheološka istraživanja otkrila su brojne ljudske ostatke, posebice kremirane kosti pokopane unutar kruga, što ukazuje na to da je Stonehenge bio i groblje. Smatra se da je bio mjesto posljednjeg počinka za elitu ili čak vladarske obitelji. Teorija koju zagovara arheolog Mike Parker Pearson povezuje Stonehenge s obližnjim nalazištem Durrington Walls, gdje se nalazio veliki drveni krug. Prema njemu, Durrington Walls bio je "svijet živih", povezan rijekom Avon sa Stonehengeom, "svijetom mrtvih" i duhovnim domom predaka. Mjesto iscjeljenja - Postoji i teorija da je Stonehenge bio prapovijesni "Lourdes", mjesto hodočašća na koje su bolesni i ozlijeđeni dolazili tražiti izlječenje. Ovu hipotezu podupiru kosturi s tragovima teških bolesti i ozljeda, kao i dokazi da su s plavih kamena namjerno skidani komadići, vjerojatno kao ljekoviti talismani.
Stonehenge koji vidimo danas samo je sjena svoje nekadašnje slave. Mnogi blokovi nedostaju, srušeni vremenom ili odneseni za gradnju. Suha ljeta ponekad u travi otkriju tragove rupa gdje je nekoć stajalo kamenje, potvrđujući da je vanjski sarsen krug nekoć bio potpun. Najveće iznenađenje donijela su nedavna istraživanja tzv. Oltarnog kamena (Altar Stone). Dugo se vjerovalo da i on potječe iz Walesa, no znanstvenici su 2024. godine dokazali da njegov geološki potpis odgovara stijenama iz sjeveroistočne Škotske, udaljene više od 700 kilometara. Ovo otkriće iz temelja mijenja shvaćanje znanstvenika o povezanosti i mobilnosti ljudi diljem prapovijesne Britanije. Moderna tehnologija, poput laserskog skeniranja, otkrila je i zaboravljene rezbarije na kamenju, dok su akustička istraživanja pokazala da krug ima izvanredna zvučna svojstva, pojačavajući glasove i zvukove unutar njega, što ga čini savršenom pozornicom za rituale.
Mitovi i legende: Od Merlina do izvanzemaljaca - Gdje znanost staje, počinju mitovi. Stoljećima se vjerovalo da su Stonehenge izgradili Druidi, no danas znamo da je spomenik stariji od njih barem 2000 godina. Srednjovjekovne legende gradnju pripisuju čarobnjaku Merlinu, koji je navodno magijom prenio kamenje iz Irske. U moderno doba, teorije o izvanzemaljcima koji su svojim naprednim znanjem pomogli u gradnji postale su popularan dio folklora. Ove priče, iako neutemeljene, svjedoče o dubokom dojmu koji Stonehenge ostavlja na ljudsku psihu. Iako svako novo istraživanje donosi djelić slagalice, potpuna slika Stonehengea možda nikada neće biti sastavljena. On nije bio samo kalendar, hram ili groblje, već vjerojatno sve to i više. Bio je mjesto gdje su se susretali svjetovi živih i mrtvih, neba i zemlje. Njegova prava snaga leži u tišini njegovog kamenja i u misteriju koji i danas, 5000 godina kasnije, jednako snažno odjekuje prostranstvima Salisburyjske ravnice.
Machu Picchu: Zagonetke grada u oblacima - Visoko u peruanskim Andama, na gotovo 2.500 metara visine, smjestio se Machu Picchu, veličanstveni grad Inka koji i danas budi maštu i postavlja više pitanja nego što nudi odgovora. Iako je uvršten na [UNESCO-ov popis svjetske baštine i proglašen jednim od novih sedam svjetskih čuda, njegova prava svrha, tehnike gradnje i razlozi napuštanja ostaju obavijeni velom tajne. Tradicionalno se smatralo da je gradnju naručio car Pachacuti sredinom 15. stoljeća. Međutim, novija istraživanja mijenjaju tu sliku. Analize ljudskih ostataka pronađenih na lokalitetu, provedene naprednom radiokarbonskom metodom, pokazuju da je Machu Picchu bio naseljen već oko 1420. godine. Ovo otkriće ne samo da pomiče vremensku liniju grada, već i postavlja nova pitanja o brzini širenja carstva Inka.
Jedan od najvećih misterija jest kako su Inke, bez željeznog alata, kotača ili morta, uspjele izgraditi tako monumentalno zdanje. Grad je izgrađen tehnikom suhozida, gdje su kameni blokovi rezani s nevjerojatnom preciznošću i slagani tako čvrsto da se između njih ne može umetnuti ni kreditna kartica. Ova metoda imala je ključnu svrhu: Peru je seizmički aktivno područje, a Machu Picchu leži na dvije tektonske rasjedne linije. Tijekom potresa, kamenje 'pleše', pomiče se i trese, a zatim se vraća na svoje mjesto, čime se sprječava urušavanje. Procjenjuje se da se čak 60 posto konstrukcije nalazi ispod zemlje, uključujući duboke temelje i sofisticirani sustav odvodnje koji štiti grad od obilnih kiša.
Iako se često naziva 'Izgubljenim gradom”, Machu Picchu vjerojatno nije bio grad u klasičnom smislu. Najprihvaćenija teorija jest da je služio kao kraljevsko imanje i sveto utočište za cara Pachacutija i njegovu elitu. Njegova lokacija nije slučajna; odabrana je zbog usklađenosti sa za Inke svetim planinama i nebeskim tijelima. Građevine poput Hrama Sunca i kamena Intihuatana (mjesto za koje se veže sunce) služile su kao astronomski opservatoriji za praćenje solsticija i poljoprivrednih ciklusa. Druge teorije spominju vojnu utvrdu ili administrativno središte, no vrhunska izrada građevina i relativno mali broj stanovnika upućuju na dublji, duhovni i ceremonijalni značaj.
Machu Picchu bio je naseljen tek oko stotinu godina prije nego što je sredinom 16. stoljeća naglo napušten. Ono što je sigurno jest da ga španjolski osvajači nikada nisu pronašli, što ga je spasilo od uništenja. Zašto su ga stanovnici napustili? Teorije su brojne, ali nijedna nije dokazana. Mogući uzroci uključuju izbijanje smrtonosnih epidemija koje su donijeli Europljani, poput velikih boginja, na koje Inke nisu imale imunitet. Drugi mogući razlog je građanski rat unutar carstva koji je poremetio opskrbu i društvenu stabilnost, ili jednostavno slom Carstva Inka nakon dolaska Španjolaca.
Bez obzira na neriješene zagonetke, Machu Picchu ostaje vječni spomenik domišljatosti i inženjerskim vještinama civilizacije Inka. Njegovi misteriji samo pojačavaju njegovu privlačnost, čineći ga jednim od najfascinantnijih arheoloških nalazišta na svijetu, mjestom gdje se spajaju povijest, priroda i legenda, što potvrđuju i više od milijun posjetitelja koje privlači svake godine...
Misterij D.B. Coopera: Čovjek koji je skočio iz aviona i nestao u legendi - U poslijepodnevnim satima 24. studenog 1971., miran i neupadljiv muškarac u poslovnom odijelu pristupio je šalteru zrakoplovne tvrtke Northwest Orient Airlines u Portlandu. Gotovinom je kupio jednosmjernu kartu za let 305 prema Seattleu pod imenom Dan Cooper. Nitko nije mogao slutiti da će taj kratki let postati temelj jedne od najvećih neriješenih zagonetki u povijesti američkog kriminala i jedine neriješene otmice zrakoplova u povijesti komercijalnog zrakoplovstva. Nakon polijetanja, Cooper, opisan kao muškarac u srednjim četrdesetima godinama, naručio je burbon sa sodom. Nedugo zatim, stjuardesi Florence Schaffner predao je poruku. Pretpostavljajući da se radi o telefonskom broju, spremila ju je u torbicu. "Gospođice, bolje pogledajte tu poruku. Imam bombu", tiho joj je rekao. U poruci je pisalo da u svojoj aktovci ima eksplozivnu napravu.
Otvorio je torbu tek toliko da joj pokaže masu žica i crvenih cilindara, nakon čega je iznio svoje zahtjeve: 200.000 američkih dolara (danas vrijednih oko 1,6 milijuna dolara) u neoznačenim novčanicama od 20 dolara i četiri padobrana. Njegova smirenost i poznavanje terminologije zrakoplovstva zbunili su posadu, koja je odmah obavijestila vlasti. Zrakoplov je sljedeća dva sata kružio iznad Seattlea dok je FBI na tlu užurbano prikupljao otkupninu i padobrane. Kada je zrakoplov sletio u Seattle, Cooper je napravio razmjenu – 36 putnika za novac i padobrane. Zadržao je ključne članove posade i naredio pilotima da ponovno polete, ovaj put prema Mexico Cityju, s planiranim zaustavljanjem za dolijevanje goriva u Renu. Njegove upute bile su precizne: letjeti na visini manjoj od 10.000 stopa (oko 3000 metara), minimalnom mogućom brzinom i s izvučenim zakrilcima i stajnim trapom. Nešto poslije 20 sati, dok se Boeing 727 nalazio negdje između Seattlea i Rena, u mračnoj i olujnoj noći, Cooper je učinio nešto što danas vidimo u filmovima poput "Nemoguća misija". Naredio je stjuardesi da ode u kokpit, a zatim je spustio stražnje stepenice zrakoplova. Zavezao je vreću s novcem oko struka, stavio padobran i skočio u ledenu noć. Nestao je bez traga. Piloti su sigurno sletjeli u Renu, no od Coopera nije bilo ni traga ni glasa.
Odmah je pokrenuta masovna istraga pod kodnim imenom NORJAK (Northwest Hijacking). Agenti su detaljno pretražili zrakoplov i pronašli nekoliko ključnih dokaza, uključujući Cooperovu crnu kravatu na kopčanje, s koje je kasnije djelomično izvučen DNK profil, i dva od četiri padobrana. Unatoč opsežnoj potrazi na tlu, koja je uključivala stotine vojnika, ništa nije pronađeno. Ime "D.B. Cooper", pod kojim je otmičar ušao u legendu, zapravo je rezultat novinarske pogreške. Policija je ispitala muškarca s tim imenom koji nije bio osumnjičenik, no mediji su greškom povezali inicijale s otmičarem i ime je ostalo zapamćeno.
Godinama je slučaj bio potpuno hladan, sve do veljače 1980., kada je osmogodišnji dječak Brian Ingram na obali rijeke Columbia pronašao tri svežnja raspadajućih novčanica od 20 dolara, ukupno oko 5,800 dolara. Serijski brojevi odgovarali su novcu iz otkupnine. Iako je otkriće potaknulo nove teorije, nije dovelo do rješenja misterija. FBI je dugo vjerovao da Cooper nije preživio skok. Uvjeti su bili gotovo samoubilački: skakao je noću, po snažnoj kiši, u šumovito i negostoljubivo područje, odjeven samo u odijelo. Jedan od padobrana koje je ponio bio je trenažni model, zašiven i neupotrebljiv, što je neke navelo na zaključak da nije bio stručnjak. Ipak, činjenica da njegovo tijelo ili ostatak novca nikada nisu pronađeni ostavlja vrata otvorenima za spekulacije. Tijekom godina pojavili su se deseci osumnjičenika, od veterana s padobranskim iskustvom do sitnih kriminalaca, no nijedna veza nije konačno dokazana. Nakon 45 godina iscrpne istrage, FBI je 2016. službeno obustavio aktivni rad na slučaju. Svi dokazi su arhivirani, a D.B. Cooper je postao više od kriminalca, pretvorio se u lik iz američkog folklora, simbol odvažnog bijega i savršenog zločina. Njegov identitet i sudbina i danas ostaju jedna od najintrigantnijih tajni, skriveni negdje u olujnoj noći iznad Pacifičkog sjeverozapada.
