PRIČA O 'IZGUBLJENOM' KONTINENTU
FOTO Legende i istina o mitskoj Atlantidi: 'Moćna civilizacija Posejdonovih nasljednika...'
Priča o Atlantidi, naprednoj civilizaciji koja je u jednom danu i noći nestala pod valovima oceana, već tisućljećima zaokuplja maštu istraživača, sanjara i znanstvenika. Iako je postala sinonim za izgubljene svjetove i arheološke misterije, njezin je stvarni izvor puno skromniji i precizniji. Gotovo sve što znamo, ili mislimo da znamo, o Atlantidi potječe iz pera samo jednog čovjeka, starogrčkog filozofa Platona, čiji su tekstovi postali temelj za bezbrojne teorije, spekulacije i, u konačnici, modernu mitologiju. No, je li Platon pisao povijest ili je stvorio jednu od najuspješnijih alegorija svih vremena?
Priča o Atlantidi, naprednoj civilizaciji koja je u jednom danu i noći nestala pod valovima oceana, već tisućljećima zaokuplja maštu istraživača, sanjara i znanstvenika. Iako je postala sinonim za izgubljene svjetove i arheološke misterije, njezin je stvarni izvor puno skromniji i precizniji. Gotovo sve što znamo, ili mislimo da znamo, o Atlantidi potječe iz pera samo jednog čovjeka, starogrčkog filozofa Platona, čiji su tekstovi postali temelj za bezbrojne teorije, spekulacije i, u konačnici, modernu mitologiju. No, je li Platon pisao povijest ili je stvorio jednu od najuspješnijih alegorija svih vremena?
Priča o Atlantidi, naprednoj civilizaciji koja je u jednom danu i noći nestala pod valovima oceana, već tisućljećima zaokuplja maštu istraživača, sanjara i znanstvenika. Iako je postala sinonim za izgubljene svjetove i arheološke misterije, njezin je stvarni izvor puno skromniji i precizniji. Gotovo sve što znamo, ili mislimo da znamo, o Atlantidi potječe iz pera samo jednog čovjeka, starogrčkog filozofa Platona, čiji su tekstovi postali temelj za bezbrojne teorije, spekulacije i, u konačnici, modernu mitologiju. No, je li Platon pisao povijest ili je stvorio jednu od najuspješnijih alegorija svih vremena?
Platonov izvor: priča o moćnom carstvu: Jedini antički izvori koji detaljno opisuju Atlantidu su Platonovi dijalozi Timej i Kritija, napisani oko 360. godine prije Krista. U njima Platon, kroz lik Kritije, prepričava priču koju je atenski državnik Solon navodno čuo od egipatskih svećenika. Prema toj priči, devet tisuća godina prije Solonova vremena postojala je moćna pomorska sila smještena na otoku "većem od Libije i Azije zajedno", koji se nalazio u Atlantskom oceanu, odmah ispred "Heraklovih stupova", današnjeg Gibraltarskog tjesnaca.
Atlantiđani su, prema Platonovu opisu, vladali svojim otokom, ali i mnogim drugim otocima te dijelovima Europe i Afrike. Bili su potomci boga Posejdona, živjeli su u tehnološki i društveno naprednoj državi s velebnim hramovima obloženim srebrom i zlatom. Međutim, kako je njihova božanska priroda slabila miješanjem sa smrtnicima, postali su pohlepni, arogantni i ratoborni. U svojoj su oholosti pokrenuli rat protiv Atene i ostatka Sredozemlja. Iako su atenske snage herojski odbile njihov napad, konačnu presudu donijela je priroda. U "jednom strašnom danu i noći" dogodili su se kataklizmički potresi i poplave, a otok Atlantida potonuo je u more i nestao zauvijek.
Je li filozof izmislio cijelu priču? Iako Platonovi likovi inzistiraju na tome da je priča "posve istinita", velika većina povjesničara i klasičnih filologa danas se slaže da je Atlantida plod Platonove mašte. Stvaranje elaboriranih mitova i alegorija radi ilustracije filozofskih poanti bilo je uobičajeno za njegova djela. Priče poput mita o Eru ili alegorije o špilji u njegovoj Državi nisu povijesni zapisi, već moćni literarni alati. Atlantida se savršeno uklapa u taj obrazac, služeći kao primjer idealne države koja je moralno posrnula zbog pohlepe i oholosti te je na kraju kažnjena. U tom smislu, priča o Atlantidi nije toliko priča o izgubljenom kontinentu koliko je filozofska opomena o opasnostima imperijalizma i moralne korupcije.
Inspiraciju je Platon vjerojatno crpio iz stvarnih povijesnih događaja. Opis rata između male, ali pravedne Atene i golemog, arogantnog carstva neodoljivo podsjeća na Grčko-perzijske ratove, događaj koji je duboko oblikovao grčki identitet. U toj interpretaciji, Atlantida je literarna zamjena za Perzijsko Carstvo. Također, Sredozemlje je seizmički aktivno područje, a Grci su bili svjedoci razornih prirodnih katastrofa. Uništenje grada Helike, koji je 373. godine prije Krista potonuo u Korintskom zaljevu nakon snažnog potresa i tsunamija, dogodilo se za Platonova života i moglo je poslužiti kao izravan model za sudbinu Atlantide.
Potraga za stvarnom inspiracijom - Erupcija vulkana Thera: Najpopularnija teorija koja pokušava pronaći povijesnu jezgru u mitu o Atlantidi povezuje je s erupcijom vulkana Thera (današnji Santorini) oko 1600. godine prije Krista. Ta je erupcija bila jedna od najjačih zabilježenih u ljudskoj povijesti, s indeksom vulkanske eksplozivnosti (VEI) od sedam, što je čini usporedivom s erupcijom Tambore 1815. godine. Kataklizma je uništila napredno minojsko naselje Akrotiri na Theri, zatrpavši ga pod desecima metara vulkanskog pepela i stvorivši golemu kalderu. Erupcija je pokrenula i razorne tsunamije koji su pogodili obale Krete i drugih egejskih otoka, nanoseći veliku štetu minojskoj civilizaciji, tadašnjoj dominantnoj pomorskoj sili u regiji.
Pristaše ove teorije tvrde da je sjećanje na ovu katastrofu moglo preživjeti kroz stoljeća i doći do Platona u iskrivljenom obliku. Priča o moćnoj pomorskoj civilizaciji uništenoj u prirodnoj kataklizmi ima jasne paralele s propašću minojske kulture. Međutim, problemi s ovom teorijom su brojni. Platon smješta Atlantidu u Atlantski ocean, ne u Egejsko more. Njegova kronologija također je problematična: on govori o devet tisuća godina prije Solona, dok se erupcija There dogodila oko 1200 godina prije Platona. Iako se brojke mogu odbaciti kao pretjerivanje, geografska razlika ostaje nepremostiva prepreka za doslovno prihvaćanje ove veze.
Što kaže moderna znanost? S gledišta moderne geologije, priča o iznenadnom potonuću cijelog kontinenta je nemoguća. Prema teoriji tektonike ploča, Zemljina kora sastoji se od lakših kontinentalnih ploča (sial) koje plutaju na gušćem oceanskom dnu (sima), slično kao što sante leda plutaju na vodi. Cijeli kontinent jednostavno ne može potonuti u ocean u kratkom vremenskom razdoblju. Iako se kontinenti pomiču, sudaraju i razdvajaju, ti se procesi odvijaju tijekom milijuna godina, a ne unutar jednog dana. Detaljna mapiranja dna Atlantskog oceana nisu otkrila nikakve tragove potonulog kontinenta na mjestu koje Platon opisuje.
Priča o Atlantidi ponovno je oživljena krajem 19. stoljeća, ponajviše zahvaljujući američkom piscu Ignatiusu Donnellyju i njegovoj knjizi Atlantis: The Antediluvian World (1882.). Donnelly je popularizirao ideju da je Atlantida bila stvarna, tehnološki napredna civilizacija i izvor svih kasnijih velikih kultura, od egipatske do majanske. Time je Platonova filozofska alegorija transformirana u temelj moderne pseudoarheologije i ezoterije, otvarajući vrata bezbrojnim teorijama koje su je smještale posvuda, od Antarktike do Irske, a koje nemaju nikakvu znanstvenu podlogu.
