JESMO LI SAMI?
FOTO Jezive priče ljudi koji tvrde da su ih oteli vanzemaljci: 'Bili smo paralizirani, nemoćni...'
Navodne otmice vanzemaljaca desetljećima su dio popularne kulture i najviše su prijavljivane između kasnih 1960-ih i 1990-ih, razdoblja snažnog interesa za NLO-e, hipnozu i paranormalne teme. Svjedočanstva često dijele slične motive, svjetlost, paralizu, gubitak vremena i medicinski pregled ,no unatoč velikom broju priča nikada nisu pronađeni provjerljivi fizički dokazi. Znanstvena objašnjenja najčešće ih povezuju s paralizom sna, lažnim sjećanjima, sugestijom tijekom hipnoze i kulturnim utjecajem filmova i medija. Ovo su najpoznatije priče o navodnim otmicama vanzemaljaca...
Priče o otmicama vanzemaljaca desetljećima golicaju maštu i izazivaju jezu, balansirajući na tankoj liniji između znanstvene fantastike i zastrašujućih osobnih svjedočanstava. Iako za ove nevjerojatne tvrdnje ne postoje čvrsti materijalni dokazi, one opstaju kao dio modernog folklora, potaknute detaljnim iskazima navodnih žrtava.
Priče o otmicama vanzemaljaca desetljećima golicaju maštu i izazivaju jezu, balansirajući na tankoj liniji između znanstvene fantastike i zastrašujućih osobnih svjedočanstava. Iako za ove nevjerojatne tvrdnje ne postoje čvrsti materijalni dokazi, one opstaju kao dio modernog folklora, potaknute detaljnim iskazima navodnih žrtava.
Od izgubljenog vremena i neobjašnjivih ožiljaka do sjećanja na medicinske eksperimente izvučenih pod hipnozom, ovi slučajevi predstavljaju neke od najbizarnijih slučajeva našeg doba. Dok znanost ostaje skeptična, priče onih koji tvrde da su odvedeni protiv svoje volje nastavljaju fascinirati i plašiti.
Slučaj koji je definirao žanr: Betty i Barney Hill: Sve je počelo jedne rujanske noći 1961. godine. Bračni par, Betty i Barney Hill, vraćali su se s kratkog odmora u Kanadi vozeći se kroz planinski lanac White Mountains u New Hampshireu. Betty, socijalna radnica, i Barney, poštanski službenik, bili su ugledan i cijenjen par, aktivan u borbi za građanska prava. Njihov život zauvijek se promijenio, kako tvrde, kad su na noćnom nebu primijetili neobično jarko svjetlo koje se kretalo na nepravilan način, fenomen koji se kasnije često objašnjavao i kao pogrešna procjena udaljene letjelice ili planeta viđenog u pokretu tijekom noćne vožnje.
Uvjereni da se ne radi o avionu ili satelitu, zaustavili su automobil. Barney je kroz dalekozor ugledao, kako je kasnije opisao, letjelicu oblika palačinke s prozorima iza kojih je vidio humanoidne figure u tamnim uniformama. Ispričao je da ga je obuzeo strah, vratio se u automobil i par je sumanuto nastavio voziti. U jednom trenutku, kažu, čuli su seriju čudnih zvučnih signala, osjetili su intenzivnu pospanost i izgubili svijest, iskustvo koje liječnici danas često povezuju s mikrospavanjem ili početkom paralize sna, stanjem u kojem osoba vjeruje da je budna dok zapravo sanja
Sljedeće čega su se sjećali bilo je da se voze 50-ak kilometara južnije, a da se ne mogu sjetiti kako su tamo dospjeli. Kad su napokon stigli kući, shvatili su, kako su ispričali, da im nedostaju dva sata sjećanja, što psiholozi danas opisuju kao disocijativnu amneziju nakon stresa ili monotonog putovanja. Kažu da su njihovi satovi stali, a cipele su im bile neobjašnjivo izgrebane.
U mjesecima koji su uslijedili, oboje su patili od teške anksioznosti i noćnih mora. Potražili su pomoć dr. Benjamina Simona, uglednog bostonskog psihijatra, koji ih je podvrgnuo seansama hipnoze, metode za koju je kasnije utvrđeno da može potaknuti stvaranje uvjerljivih, ali konstruiranih sjećanja. Ono što je izašlo na vidjelo postalo je temelj za gotovo sve buduće priče o vanzemaljskim otmicama. Neovisno jedno o drugome, i Betty i Barney su ispričali kako su ih navodno iz automobila izvela niska siva bića s velikim, kosim očima, lik nalik bićima koja su se tih godina već pojavljivala u popularnoj znanstvenoj fantastici. Ispričali su da su odvedeni na letjelicu, razdvojeni i podvrgnuti medicinskim pregledima na metalnim stolovima. Barney je opisao kako su mu uzimali uzorke kože i kose, dok je Betty ispričala kako joj je dugačka igla zabodena u pupak, navodno radi testa trudnoće. Njihovi detaljni opisi "Sivih" postali su arhetipska slika vanzemaljca u popularnoj kulturi.
Pet dana pakla Travisa Waltona: Jedan od najdramatičnijih i medijski najeksponiranijih slučajeva dogodio se 1975. godine u Arizoni. Drvosječa Travis Walton radio je sa šestoricom kolega kada su u sumrak, kako su ispričali, ugledali snažno svjetleći disk kako lebdi iznad šume, prizor koji se u nekim analizama povezuje s rijetkim atmosferskim svjetlosnim fenomenima ili pogrešnom procjenom udaljenog izvora svjetla u mraku.
Ignorirajući upozorenja prijatelja, Walton je, prema tvrdnjama, izašao iz kamioneta i prišao objektu. Prema svjedočanstvu njegovih kolega, iz letjelice ga je pogodio snop plave energije, podigao ga u zrak i odbacio na tlo, nakon čega su u panici pobjegli, uvjereni da je mrtav.
Kada su se vratili, Travisa nije bilo. Sljedećih pet dana trajala je intenzivna potraga, a njegovi kolege postali su glavni osumnjičenici za ubojstvo. Svi su prošli poligrafsko testiranje, uređaj koji mjeri fiziološki stres, ali ne može potvrditi objektivnu istinu. A onda, pete noći, Walton se pojavio pored ceste, dezorijentiran, dehidriran i s nekoliko kilograma manje, stanje koje može nastati nakon lutanja, dezorijentacije ili psihološke krize.
Njegova sjećanja bila su isprva fragmentirana, no kasnije je tvrdio da se probudio u prostoriji nalik bolnici, okružen niskim, ćelavim bićima s ogromnim očima. Kaže da se pokušao boriti, ali da su ga svladali i podvrgnuli pregledu, narativ koji se razvijao kroz ponavljana prisjećanja i intervjue. Njegova priča je ispričana u knjizi i kasnije dramatizirana u filmu "Vatra na nebu",
U listopadu 1973. godine, dvojica prijatelja, Charles Hickson i Calvin Parker, pecala su na rijeci Pascagoula u Mississippiju. Mirnu večer, kako su ispričali, prekinuo je prodoran zvuk zujanja i pojava plavih trepćućih svjetala, što se u noćnim uvjetima često povezuje s refleksijama svjetla na vodi ili udaljenim industrijskim izvorima svjetlosti.
Prema njihovoj priči, pred njima se pojavila ovalna letjelica iz koje su izašla tri bića. Hickson ih je opisao kao stvorenja naborane sive kože, bez vrata, s rukama koje su završavale pandžama nalik rakovim kliještima.
Obojica su tvrdila da su bila paralizirana i da su lebdjela prema letjelici, osjećaj nepokretnosti i prisutnosti nevidljivih bića poznat je simptom stanja između sna i budnosti. Unutra ih je, kako su rekli, pregledavalo nešto što je izgledalo kao veliko, mehaničko plutajuće oko koje ih je skeniralo.
Nakon dvadesetak minuta, kažu, vratili su ih na obalu rijeke. Potpuno izvan sebe, odjurili su u ured lokalnog šerifa. Smatrajući njihovu priču nevjerojatnom, policajci su ih ostavili same u sobi s uključenim skrivenim mikrofonom.
Očekivali su da će se početi smijati i priznati šalu, ali umjesto toga, snimka je zabilježila njihov paničan, prestravljen razgovor, što potvrđuje da su iskustvo doživjeli kao stvarno, iako psihološki doživljaj ne mora nužno značiti i fizički događaj.
Godine 1967. u saveznoj državi Nebraska policajac Herbert Schirmer prijavio je susret s letjelicom tijekom noćne ophodnje nakon provjere napuštenog vozila. Pod hipnozom je opisao niska bića s amblemom nalik krilatoj zmiji i tvrdio da su mu implantirali uređaj u vrat. Psihološko testiranje tada nije pokazalo znakove namjerne prijevare, ali nikada nisu pronađeni fizički dokazi koji bi potvrdili njegove tvrdnje.
Jedan od manje dokumentiranih modernih slučajeva dogodio se 1994. u Arizoni kada je Mike Rogers tvrdio da je nestao tijekom boravka u prirodi i probudio se kilometrima dalje, s osjećajem da je bio podvrgnut pregledu. Neki su odmah počeli spominjati vanzemaljce... Nisu pronađeni tragovi nasilja niti materijalni dokazi, a dio istraživača nagađao je o mogućem psihološkom objašnjenju poput disocijativnog iskustva.
Godine 1976. u saveznoj državi Maine četvorica muškaraca iz skupine poznate kao Allagash tvrdila su da su tijekom kampiranja vidjela jarko svjetlo iznad jezera, nakon čega su doživjela neobjašnjiv gubitak vremena. Tek godinama kasnije, pod regresivnom hipnozom, ispričali su slične opise medicinskog pregleda unutar letjelice. Ne postoje fizički dokazi koji bi potvrdili njihove tvrdnje, a dio istraživača smatra da su se sjećanja mogla formirati naknadno, pod utjecajem sugestije.
Početkom 1980-ih britanski policajac Alan Godfrey izjavio je da je tijekom ophodnje u Todmordenu naišao na lebdeći objekt, nakon čega je, prema vlastitim riječima, doživio prekid sjećanja od oko 25 minuta. Pod hipnozom je kasnije opisao medicinski pregled od strane nepoznatih bića. Službena istraga nije utvrdila prijevaru, ali ni ikakav materijalni trag događaja.
Godine 1985. američki autor Whitley Strieber tvrdio je da je u svojoj kolibi u državi New York doživljavao ponavljane noćne posjete nepoznatih entiteta, o čemu je kasnije pisao u knjizi koja je izazvala velik interes javnosti. Skeptici su iskustva povezivali s paralizom sna i lucidnim snovima, budući da nije ponuđen fizički dokaz otmice.
U travnju 1989. Linda Napolitano iz New Yorka tvrdila je da je noću levitirala kroz prozor stana prema lebdećem objektu iznad Manhattana. Istraživači su naveli anonimne svjedoke, ali njihov identitet nikada nije potvrđen, zbog čega slučaj ostaje sporan čak i među ufolozima.
Navodne otmice vanzemaljaca desetljećima su dio popularne kulture i najviše su prijavljivane između kasnih 1960-ih i 1990-ih, razdoblja snažnog interesa za NLO-e, hipnozu i paranormalne teme. Svjedočanstva često dijele slične motive, svjetlost, paralizu, gubitak vremena i medicinski pregled ,no unatoč velikom broju priča nikada nisu pronađeni provjerljivi fizički dokazi. Znanstvena objašnjenja najčešće ih povezuju s paralizom sna, lažnim sjećanjima, sugestijom tijekom hipnoze i kulturnim utjecajem filmova i medija.
