Foro Italico, sportski kompleks gdje danas počinje teniski Masters, dom je legendarnog Stadio Olimpica i žestokog rivalstva Rome i Lazija. Posjetili smo park kojim dominiraju mozaici, obelisci i kipovi iz doba fašizma
VIDEO: 24SATA U RIMU
Foro Italico i Olimpico: Kako je spomenik diktatoru preživio i postao moderni sportski centar
Čitanje članka:
6
min
Doći u Rim, a ne vidjeti papu. Spletom okolnosti i tadašnje bolesti Svetoga Oca to se potpisniku ovih redaka i dogodilo, ali posjet kultnom rimskom kompleksu Foro Italico, smještenom uz obalu Tibera u podnožju Monte Marija, ipak nikako nije mogao ispasti iz itinerara. To je živi spomenik kompleksne talijanske povijesti, dom legendarnog Stadio Olimpica, prestižnog teniskog turnira Italian Open koji počinje upravo ovog utorka, sjedište Talijanskog nacionalnog olimpijskog odbora i pozornica jednog od najžešćih nogometnih rivalstava na svijetu.
POGLEDAJTE VIDEO: 24sata na Olimpicu
Pokretanje videa...
03:15
Forum jednog diktatora
Izgradnja kompleksa započela je 1928. pod palicom arhitekta Enrica Del Debbia, a kasnije ju je preuzeo Luigi Moretti. Prvotno nazvan "Foro Mussolini", trebao je biti grandiozni izlog fašističke Italije, zamišljen kao moderna interpretacija foruma rimskih careva. Fašistički diktator Benito Mussolini, Il Duce, vidio je sport i arhitekturu kao moćna oruđa za oblikovanje "novog čovjeka", modernog, snažnog, discipliniranog i odanog fašističkoj državi. Foro je trebao postati središte za obuku sportskih instruktora i paravojne mladeži ONB, ali i mjesto za velike ceremonije, parade i sportska natjecanja koja bi demonstrirala moć režima i oživjela duh drevnog Rima, tzv. romanitá.
Arhitektura kompleksa prožeta je simbolikom. Na sjevernom ulazu dočekao nas je kolosalni obelisk od Carrara mramora, visok preko 17 metara (s postoljem gotovo 36 metara), na kojem je uklesano "MVSSOLINI DVX". Latinski natpis i korištenje slova 'V' umjesto 'U' trebali su evocirati carski Rim. Iza obeliska prostire se Piazzale dell’Impero, popločan crno-bijelim mozaicima koji miješaju rimsku mitologiju s prikazima fašističkog militarizma i uzvicima "DVCE, DVCE, DVCE".
Jedan od najupečatljivijih dijelova je Stadio dei Marmi, atletski stadion okružen s gotovo 60 monumentalnih mramornih kipova nagih muških atleta u klasičnim, ali prenaglašeno mišićavim pozama. Svaki kip donirala je jedna talijanska provincija, simbolizirajući nacionalno jedinstvo pod fašističkom vlašću. Upravo na tom atletskom stadionu proteklih je tjedana niknuo montažni teniski stadion gdje se igra teniski Masters uz još dva terena za treninge.
Iznad teniskog kompleksa, koji se inače nalazi nekoliko stotina metara dalje, i danas bdije divovski mramorni kip dječaka iz ONB-a, u uniformi, s puškom i gas-maskom, zlokobni podsjetnik na militarizaciju mladeži i talijansku invaziju na Etiopiju 1936., obilježenu upotrebom bojnih otrova.
Preživjela ostavština: Od Fora Mussolini do Fora Italico
Mussolinijev san neslavno je završio 1945. strijelanjem i vješanjem naopačke na milanskom trgu, no njegova arhitektonska ostavština u Rimu, Foro Mussolini, preživjela je ratna razaranja. Dio spomenika, zgrada i imena ulica iz fašističkog doba ostao je netaknut. Preporučeno je uklanjanje samo najočitijih simbola, poput Mussolinijevih bista. Na Foru su kipovima na Stadio dei Marmi nakratko dodani smokvini listovi (vjerojatno zbog katoličkog utjecaja, a ne brisanja fašizma), ali su ubrzo uklonjeni. Sam kompleks jednostavno je preimenovan u "Foro Italico".
Dio Rimljana poprilično je ravnodušan prema njegovom mračnom porijeklu, doživljavajući ga kao dio bogate i slojevite povijesti grada. Mozaici služe kao podloga za skateboardere, a obelisk kao mjesto sastanka navijača. Ipak, traje i debata o "teškom nasljeđu". Povjesničari i aktivisti zalažu se za postavljanje informativnih ploča koje bi kontekstualizirale spomenike, umjesto njihovog uklanjanja, kako bi se potaknulo suočavanje s prošlošću.
Stadio Olimpico: Od Cipressa do zvijezda
Srce Foro Italica danas je Stadio Olimpico kroz koji su nas domaćini uveli impresivnim tunelom kojim autobusima stižu momčadi gledajući na uokvirene memorabilije velikana koji su obilježili to mjesto, ne samo dresove nogometaša, nego i atletičara, pa i ploče nekih od glazbenih ikona koje su tu imale koncerte poput Vasca Rossija, Depeche Modea, U2-a, Måneskina... Povijest Olimpica započinje 1927. kao "Stadio dei Cipressi" (Stadion čempresa), djelomično je otvoren 1932. godine. Izgradnja je prekinuta tijekom Drugog svjetskog rata, a stadion je čak služio kao parkiralište za savezničke trupe. Radovi su nastavljeni nakon rata, a stadion je svečano otvoren 17. svibnja 1953. utakmicom Italije i Mađarske (0-3), pod imenom "Stadio dei Centomila" (Stadion 100.000), zbog tadašnjeg ogromnog kapaciteta.
Ključni trenutak dogodio se kada je Rim dobio domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara 1960. Stadion je temeljito obnovljen, kapacitet smanjen radi udobnosti i sigurnosti te je konačno preimenovan u Stadio Olimpico. Bio je središnja pozornica Igara, ugostivši ceremonije otvaranja i zatvaranja te atletska natjecanja poput Svjetskog rvenstva 1974. na kojemu je Riječanin Luciano Sušanj impresivnim finišom postao svjetski prvak i postavio nacionalni rekord na 800 metara od 1:44,07.
Nova velika obnova uslijedila je uoči Svjetskog prvenstva u nogometu 1990., koje je Italija ugostila. Stadion je dobio prepoznatljivi krov koji prekriva sve tribine, a kapacitet je dodatno prilagođen modernim standardima. Olimpico je bio domaćin finala tog prvenstva, u kojem je Zapadna Njemačka pobijedila Argentinu. Kroz godine, bio je poprište i finala Europskog prvenstva (1968., 1980.), otvorenja i još tri utakmice Eura 2021. finala Kupa/Lige prvaka (1977., 1984., 1996., 2009.), te brojnih atletskih mitinga i koncerata. Danas prima nešto više od 70.000 gledatelja i dom je dvaju velikih rimskih nogometnih klubova.
Derby della Capitale: Više od nogometa
Stadio Olimpico nije samo sportski objekt, a to se posebno vidi tijekom derbija "della Capitale", utakmice između gradskih rivala Rome i Lazija, čije svlačionice u utrobi dijeli ona talijanske reprezentacije i koje odišu jednostavnošću, nikako ne luksuzom kakve bi neki nogometni zaljubljenici očekivali za ovakav tip stadiona. Rivalstvo tih dvaju klubova smatra se jednim od najintenzivnijih, najnabijenijih emocijama i najproblematičnijih u svijetu nogometa.
Njegovi korijeni sežu u 1927., kad je fašistički režim odlučio spojiti nekoliko rimskih klubova kako bi stvorio jedan snažan klub, Romu, koji bi parirao dominantnim klubovima sa sjevera Italije. Roma je usvojila boje grada (žutu i crvenu; giallorosso) i simbol vučice, predstavljajući se kao pravi klub glavnog grada. Međutim Lazio, osnovan 1900. i inspiriran grčkim olimpizmom (otud nebesko plava boja; biancoceleste), pod vodstvom generala Giorgia Vaccara, utjecajnog fašističkog dužnosnika, uspješno se odupro spajanju. Time je stvoren antagonizam: Roma je postala klub "naroda" i grada, a Lazio "pridošlica" ili klub koji se opire ujedinjenju.
Rivalstvo je ubrzo nadišlo sport. Povijesno gledano, navijačke skupine razvile su različite sociopolitičke profile. Roma je tradicionalno crpila podršku iz radničkih četvrti Rima i povezivala se s lijevom političkom opcijom. Nasuprot tome, navijači Lazija često su dolazili iz bogatijih, sjevernih dijelova grada i predgrađa, a klub se povezivao s desnicom i konzervativnijim slojevima društva. Te su se podjele dodatno zaoštrile usponom pokreta ultrasa. Romina Curva Sud bila je dom skupinama poput Fedayn, s ljevičarskim korijenima, dok su Lazijevi Irriducibili, osnovani kasnije, otvoreno prigrlili neofašističku ideologiju i militarizam.
Provokacije, obračuni i žrtve rimskog rivalstva
Iako su se te stroge političke linije vremenom donekle zamaglile, a i na Rominoj tribini pojavile su se desničarske frakcije, Lazijevi ultrasi zadržali su snažnu reputaciju povezanu s krajnjom desnicom. To je često rezultiralo sramotnim incidentima, uključujući isticanje fašističkih simbola, svastika, rasističko vrijeđanje tamnoputih igrača Rome te antisemitske ispade usmjerene prema Romi (koju pogrdno povezuju sa židovstvom), kao što je bio slučaj s naljepnicama Anne Frank u Rominom dresu ili transparentom "Auschwitz je vaš grad, peći su vaše kuće".
Nažalost, "derby della Capitale" obilježen je i tragičnim nasiljem. Godine 1979., navijač Lazija Vincenzo Paparelli postao je prva žrtva nasilja na talijanskim stadionima, pogođen raketom ispaljenom s Romine tribine. Sukobi navijača prije, tijekom i nakon utakmica postali su gotovo uobičajeni, često uključujući upotrebu noževa, baklji i drugih opasnih predmeta. Derbi 2004. prekinut je zbog masovnih nereda izazvanih lažnom glasinom o dječaku kojeg je pregazio policijski automobil. Čak i nedavno, 2024., Lazijevi huligani napali su skupinu Romininih navijača s invaliditetom. Provokacije poput vješanja lutaka u Rominim dresovima blizu Koloseuma ili uvredljivih grafita koji ismijavaju Paparellijevu smrt dodatno truju atmosferu.
Ovaj antagonizam, ukorijenjen u povijesti grada, politici, klasnim razlikama i lokalnom identitetu, čini rimski derbi daleko više od obične nogometne utakmice. To je društveni fenomen i prikaz podjela unutar Vječnog Grada koji, nažalost, prečesto prelazi granice samo sportskog rivalstva koje se može vidjeti po odvojenim stepenicama kojima igrači izlaze na teren i kraj kojih su vizuali njihova kluba.
Ušminkani i obnovljeni Olimpico, uz Foro Italico, tako ispod površine krije desetljeća turbulentnih događanja i ostaju trajni podsjetnik na neka mračna vremena talijanskog društva, ali i spomenik koji je prigrlio moderne sportske heroje i koji će i ovog svibnja privući svjetsku tenisku kremu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
