Put u središte Zemlje: Reporter Expressa u ekspediciji

Jeste li ikad stali ispred zagrebačke katedrale koja je visoka “samo” 105 metara? Deset katedrala poslaganih jedna na drugu je upravo dubina na koju sam se spustio prateći članove ekspedicije Lukina jama 2013. kako bih za vas napravio ovu reportažu.

Znao sam već dugo kako se moji kolege iz speleološkog odsjeka Željezničar spremaju napraviti veliku ekspediciju na Lukinu jamu, ali mi nije bilo ni u primislima da ću upravo ja imati čast i priliku biti u najdubljoj jami Hrvatske, petnaestoj najdubljoj u svijetu.

Dolaskom u NP Sjeverni Velebit, Hajdučki kukovi situacija se odvija malo drugačije nego što je bilo planirano. Zbog nevremena je moje spuštanje u jamu bilo odgođeno. Prije kretanja pripremam opremu za savladavanje vertikala, snimateljsku opremu i rasvjetu, uzimam sa sobom nešto hrane i vode. Opremu ubacujemo u kombi koji nas vozi do šumskog puta na kojem počinjemo naš uspon do jame. Kako nisam nikad bio na Lukinoj jami, mislio sam da je bliža mjestu do kojega se može doći autom. Međutim, uspon od 25 minuta brzoga hoda po vrlo strmoj kamenitoj stazi kroz šumu, pa penjanja uz stijene osigurane štrikom i preskakanja škrapa dubokih nekoliko metara nije bio najbolji početak akcije kako sam je ja zamislio. Na ulazu u jamu kratki odmor te se dogovaramo o redoslijedu spuštanja. Sa mnom u timu ide i moj klupski kolega Damir Pavelić, zadužen za rasvjetu i fotografiranje.

Ukopčavam  se na štrik i počinje moja podzemna avantura. Prva ulazna vertikala pada ravno poput bunara oko 150 metara ili, slikovitije, to je visina jedne i pol zagrebačke katedrale. Vertikalu su postavili tako da je uže fiksirano na stijenu otprilike svakih 30 metara kako bi se više speleologa moglo istodobno spuštati prema dnu, a ujedno i da zaštite uže od trenja o stijenu ili neželjenog oštećenja.

U ovom dijelu jame temperatura je malo iznad nule, oko 0,5 Celzijevih stupnjeva. Fascinantan je prizor oko mene. Cijeli kanal je obavijen ledom, a pod nogama sitne kockice leda, baš kao iz ledomata, koje su nastale padajući s plafona i razbijajući se o dno kanala.

Od ovoga mjesta ne smijemo više ići jedan za drugim upravo zbog opasnosti da netko svojom težinom ne otkine komad leda koji bi pao na kolegu ispod njega. Uzbuđen vadim kameru kako bih to zabilježio dok čekamo ostale članove koji silaze za nama.

Za samo nekoliko minuta osjećam veliku hladnoću koja se uvlači u moje tijelo.

>>> Cijeli članak pročitajte u Expressu