Naša je Laura po kući kao djevojčica patrolirala s liječničkim setom. Nikad nije imala mira, prava je avanturistica, kaže mama Branka
HRVATICA IDE PO LENTU
EKSKLUZIVNO Nikad viđene fotke misice Laure: Tata joj je oduvijek bio uzor i idol...
Čitanje članka:
4
min
Uvijek se živjelo intenzivno u obitelji Gnjatović, razgovaralo otvoreno i reagiralo bez odgađanja. Laurina mama Branka kaže da je upravo ta neposrednost - smijeh koji se pojavi nenadano, zajedničke večeri, rasprave koje nisu bile ni tihe ni stilizirane - odigrala važnu ulogu u tome kakva je Laura danas.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:07
"Rasla je okružena ljubavlju svoje obitelji, ali i hrabrenjem da istražuje, pita i vjeruje u sebe. Mislim da je ta naša vesela atmosfera, ali uvijek iskrena, puno utjecala na to kakva je Laura danas."
Kao dijete imala je faze koje su je formirale jednako snažno kao i vedri trenuci. Emocionalni dani, nagle sumnje, prve odluke koje se tad čine većima nego što jesu.
"U tim danima moj zadatak bio je samo jedan - biti tu uz nju čvrsto, da zna da nije sama." Branka kaže da se upravo u takvim trenucima najjasnije vidjela Laurina potreba da iz svakog iskustva nauči nešto, da ne bježi od pogreške, nego da iz nje izvuče vlastiti zaključak.
"Ti periodi su mi posebno pokazali koliko je zapravo Laura snažna i zrela."
Majčinska uloga s godinama se mijenjala. Na početku je to bila klasična slika: zaštita, vođenje, odgovornost. Kako je Laura rasla, dinamika se prirodno preoblikovala u partnerstvo. "Kad je bila mala, naravno da sam bila više mama i zaštitnica, ali kako je stasala, polako smo postale prave prijateljice."
Bilo je čak i situacija u kojima je Laura preuzimala ulogu one smirenije, razumnije.
"Pokazala mi je koliko snage, nježnosti i mudrosti može stati u tako mladu osobu."
Laura nikad nije mirno sjedila. Ako se u kući nije nešto događalo, ona bi to sama pokrenula. "Oduvijek je bila avanturistica. Već kao mala stalno je tražila neku akciju - voljela je trčati, istraživati, penjati se."
Trebalo je pažnje i energije da se prati njezin ritam. Rado je preuzimala organizaciju igre: uzme dekice, složi mini kutak, pozove prijatelje i igra počinje.
"Uvijek je podizala atmosferu, baš kao i danas. Igra bi trajala satima, a Laura - neumorna."
Takve scene nisu bile povremene - bile su pravilo. Nije joj bilo dovoljno da sudjeluje, uvijek bi se nametnula kao netko tko vodi, ali ne iz ambicije, nego iz spontanog osjećaja da zna kako zabava treba izgledati. Laura je odmalena bila najviša među vršnjacima, što tad nije izgledalo kao prednost.
"Uvijek je bila najviša u školi, a to joj je u početku smetalo."
Obitelj ju je stalno poticala da promijeni perspektivu, da visinu ne doživljava kao izdvojenost nego kao osobinu koja je čini upečatljivom. S vremenom je to zaista postala njezina prednost, i to ne samo fizička. Naučila ju je na pozornost, izgradila samopouzdanje i razvila svjesnost da se ne mora uklopiti da bi bila prihvaćena.
Branka izdvaja osobinu koja ju je kroz sve izazove držala stabilnom: autentičnost.
"Ona nikad ne glumi, ne pokušava biti netko drugi. Uvijek se vraća onom što joj je istinski važno, a to je vjera u Boga i obitelj."
Za razliku od mnogih mladih koji se lako izgube u tuđim očekivanjima, Laura pokazuje da se stabilnost ne gradi tišinom, nego jasnoćom - jasnim vrijednostima, granicama, osjećajem pripadanja.
Ako postoji osoba čiji je utjecaj trajan, ali nenametljiv, to je Laurin otac.
"Najveći utjecaj na Lauru, dok je bila mala, ali i danas, ima tata Šime."
Njihov je odnos bio ispunjen jednostavnim trenucima - odlascima na sportske aktivnosti, razgovorima usput, objašnjavanjem zašto se uspoređivanje s drugima ne isplati.
"On je bio taj koji ju je učio strpljenju i upornosti te tome da se sve može postići upravo strpljenjem."
Takve lekcije teško se primijete u djetinjstvu, ali ostaju kao unutarnji kompas koji dijete kasnije prepoznaje kao vlastitu snagu.
Vrijeme prvog izlaska rijetko prolazi tiho u bilo kojoj kući.
"S jedne strane osjećaj da smo svoje dijete odgojili da bude samosvjesno i odgovorno, a s druge strane strah i briga kad ga puštate u svijet."
Branka opisuje tu večer kao kombinaciju ponosa i nervoze. Telefon je zvonio češće nego što je nužno, čisto da utihne roditeljski nemir.
"Ti trenuci su nas uvjerili da je Laura postala zrela i da zna nositi posljedice svojih odluka."
Ako postoji situacija koja i danas odmah nasmije cijelu obitelj, to su Laurina ustajanja.
"Laura je uvijek voljela spavati i ustajanje joj je bila prava borba. Alarmi su zvonili u krug, a ona bi se samo namrštila i pokrila glavu jastukom govoreći: 'Pustite me još samo pet minuta.' Što god se taj dan planiralo, borba s jastukom bila je neizostavan dio jutra."
Danas to vide kao simpatičan dokaz njezine tvrdoglavosti - one vrste tvrdoglavosti koja je u njoj, kasnije, postala upornost. Laura je odmalena bila povezana s djecom, što se kod nje nije očitovalo samo kroz igru, nego kroz brigu.
"Čuvala je sestru Ivonu, koja je devet godina mlađa od nje, ali i malene rođake."
Činila je to prirodno, bez potrebe da joj se objasni kako se netko umiruje ili zašto je bitno biti strpljiv.
"Već tad je pokazivala prirodnu empatiju, toplinu i brigu."
U tim godinama već se vidjelo da ima smisla za zanimanja koja traže prisutnost i pažnju. I, naravno, doktorske setove bilo je nemoguće izbjeći.
"Kao mala voljela se igrati s dječjim doktorskim setovima, kojih je imala bezbroj."
Svatko u kući bio je potencijalni pacijent, ali jedna osoba posebno.
"Petra je bila najdraži Laurin pacijent."
Te male, naizgled nevažne igre često se kasnije pokažu ključnima - kao da dijete već tad nesvjesno crta svoj budući put.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
