HRVATSKA - SAD 1990. Prva utakmica "vatrenih" na Maksimiru bila je više od sporta. Hrabri igrači, povijesni golovi i dresovi koji su postali simboli, stvorili su legendu koja traje do danas
Sport
Komentari 8
HRVATSKA - SAD 1990. Prva utakmica "vatrenih" na Maksimiru bila je više od sporta. Hrabri igrači, povijesni golovi i dresovi koji su postali simboli, stvorili su legendu koja traje do danas
U maglovitoj zagrebačkoj večeri 17. listopada 1990. na stadionu Maksimir nije se igrala obična nogometna utakmica. Bio je to čin prkosa i slavlje nacionalnog identiteta. Dok je Hrvatska formalno još bila dio Jugoslavije, a nadolazeći rat tek slutnja u zraku, na travnjak je istrčala hrvatska nogometna reprezentacija. Protivnik su bile Sjedinjene Američke Države, a pobjeda od 2-1 bila je puno više od sportskog rezultata: rođenje fenomena koji će svijet kasnije upoznati kao "vatrene".
POGLEDAJTE SAŽETAK:
Samo dan ranije, 16. listopada, na središnji zagrebački trg vraćen je spomenik banu Josipu Jelačiću, a nogometni dvoboj postao je kruna slavlja. Inicijativa, potekla iz Hrvatskog nogometnog saveza na čelu s Mladenom Vedrišem, nailazila je na golem otpor Nogometnog saveza Jugoslavije (FSJ) u Beogradu. Prijetili su kaznama i pritiskali, no želja je bila jača.
Ključnu ulogu odigrao je Ante Pavlović, tadašnji glavni tajnik FSJ-a, koji je iskoristio rupu u statutu i, bez znanja vrhuške u Beogradu, odobrio utakmicu, prijavivši je Fifi. Priča kaže da je američki upit tjednima stajao ignoriran, vjerojatno bačen u koš za smeće, prije nego što ga je Pavlović pronašao i ekspresno reagirao. Dolazak Amerikanaca, koji su bili na europskoj turneji, financijski je s 90.000 dolara pomogao hrvatski iseljenik i poduzetnik Jure Klarić. Utakmica pod visokim pokroviteljstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana mogla je početi.
Izbornik Dražan Jerković našao se pred nemogućim zadatkom, sastaviti momčad. Mnoge najveće zvijezde, buduća okosnica "vatrenih", bile su spriječene. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Robert Jarni, Alen Bokšić i Robert Prosinečki istog su dana u Simferopolu igrali finale Europskog prvenstva za mladu reprezentaciju Jugoslavije. Drugi, poput Igora Štimca, bili su ozlijeđeni, dok nekima klubovi nisu dali dozvolu jer se nije radilo o službenom Fifinu terminu.
No 14 igrača odazvalo se pozivu, pokazavši iznimnu hrabrost i domoljublje. Neki su riskirali karijere. Vlado Kasalo pobjegao je iz svog Nürnberga bez dozvole kluba, zbog čega je po povratku kažnjen s 25.000 njemačkih maraka (današnjih otprilike 12.800 eura).
- Čim sam se vratio, predsjednik mi je dao papir. Prijatelj mi je preveo da sam dobio kaznu zbog bijega u Zagreb - sjećao se Kasalo.
Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog gola, stigao je privatnim zrakoplovom predsjednika svog kluba Metza, uz uvjet da se vrati u Francusku do ponoći. Zbog toga je igru napustio već u 58. minuti. U momčadi su zaigrali i Slovenac Grega Židan te Kosovar Kujtim Shala, tada igrači Dinama, dajući utakmici i širi simbolički značaj.
Tih 14 velikana bili su: Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Grega Židan, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović i Marko Mlinarić.
Nakon pobjede, kapetan Cico izrekao je vizionarske riječi koje su se pokazale proročanskima:
- Hrvatska je nogometna sila, a kad nam se priključe mladi, osvajat ćemo medalje na europskim i svjetskim prvenstvima.
Atmosfera na Maksimiru bila je neponovljiva. Trideset tisuća gledatelja, tisuće hrvatskih zastava, ponos i euforija. Prije utakmice Tomislav Ivčić zapjevao je "Ustani bane", a na poluvremenu je nastupilo Prljavo kazalište. Kroz stadion su defilirali i sinjski alkari, stvarajući prizor koji je nadilazio sport.
Hrvatska je od početka krenula odlučno. U 29. minuti, nakon asistencije Marka Mlinarića, Aljoša Asanović zabija prvi, povijesni gol za modernu hrvatsku reprezentaciju. Tribine su eksplodirale, a slavlje je bilo toliko glasno da su se čuli i rafali ispaljeni u zrak. Šokirani Amerikanci s centra su krenuli tek nakon četiri minute, čekajući da se paljba stiša. Samo što su krenuli, uslijedio je novi šok. U 33. minuti, ponovno na asistenciju Mlinarića, Ivan "Tarzan" Cvjetković zabija za 2-0. Gosti su uspjeli smanjiti u 80. minuti preko Troya Dayaka za konačnih 2-1. Nagradu za najboljeg igrača utakmice, koju mu je uručio legendarni Mladen Delić, dobio je maestralni Marko Mlinarić.
Ta je utakmica svijetu predstavila i jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih brendova, dres s crveno-bijelim kvadratićima. Dizajnirao ga je, kao i ulaznice te plakat s motivom bana Jelačića, akademik Miroslav Šutej. Taj dres postao je simbol identiteta, a igračima koji su ga prvi nosili ostao je neprocjenjiva uspomena. Darko Dražić, koji je nosio broj 3, dao ga je uokviriti, a njegova supruga kasnije je odbila izdašnu novčanu ponudu iseljenika, poručivši:
- Ovaj dres nema cijenu.
Pokojni izbornik Dražan Jerković najbolje je sažeo duh te večeri:
- Nije to bila ničija pojedinačna utakmica, to je bila utakmica Hrvatske. Sve skupa kad se zbroji: to je bila Hrvatska!
Bio je to početak puta koji je, baš kao što je kapetan Kranjčar predvidio, Hrvatsku odveo do svjetske bronce i srebra. Ta listopadska večer na Maksimiru ostaje upisana ne samo u sportske almanahe, već i u temelje moderne hrvatske države, kao dokaz da je nogomet ponekad doista više od igre. To je bila utakmica koja se nikad neće zaboraviti.
Zagreb, stadion Maksimir. Gledatelja: 30.000. Sudac: Sergio Coppetelli (Italija). Strijelci: 1-0 Asanović (29'), 2-0 Cvjetković (33'), 2-1 Dayak (80'). Žuti kartoni: Shala (Hrvatska), Murray, Balboa (SAD)
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+