Udarac je bio silovit, pala je s visine od deset metara. No, niti 8 mjeseci nakon nesreće i operacije, Mateja je sa svojim psima sudjelovala u spašavanju dviju žena
ZAJEDNO SPAŠAVAJU LJUDE
Čudo HGSS-ovke: 'Pala sam u provaliju i slomila kralježnicu. Zbog moje Rune opet hodam!'
Čitanje članka:
4
min
Priča 35-godišnje Mateje Tuščić priča je o ustrajnosti i naizgled nemogućim ciljevima do kojih nas ustrajnost može dovesti. Priča je to o volji jačoj od problema, o silnoj volji da pomognemo sebi, a onda i drugima. Jer, osim što je IT stručnjakinja, Mateja je članica koprivničke stanice HGSS-a. Čine to besplatno, mimo svojih redovnih poslova, danju i noću, vikendom i na blagdane, uvijek.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:54
A Matejina je dodana vrijednost preslatka retriverica Runa, dvogodišnja četveronožna stručnjakinja za potragu. Licencirani je potražni pas, školovana uz Mateju, i najdraža su joj nagrada njena ljubav i pažnja te igračka ili poslastica za dobro obavljen posao. Jednako tako, Runa je Mateju motivirala da ne posustane nakon teške nesreće koju je doživjela u ožujku ove godine. Činilo se da se više neće moći baviti spašavanjem drugih ljudi, čak da neće moći Runu voditi ni u šetnju, no sve je to Mateja prevladala.
- Bila sam s društvom na Kalniku, planinarili smo na poznatoj stazi Sedam zuba, trebao je to biti tek uobičajeni planinarski izlet. Odjednom, djevojka ispred mene proklizala je na desetak metara visokoj stijeni, ja sam je pokušala uhvatiti i spasiti, padala je kao u filmu, na leđa. Ulovila sam je, zarotirale smo se i, dok je ona ostala na stijeni, ja sam počela padati, činilo mi se da taj pad traje cijelu vječnost - prisjeća se Mateja.
Udarac je bio silovit, pala je s visine od deset metara - slomljen joj je kralježak, još su četiri kralješka bila napuknuta. Zahvaljujući brzoj reakciji kolega iz HGSS-a Koprivnica, koji su se slučajno zatekli u blizini jer su bili na vježbi, pomoć je stigla odmah.
Isprva su mislili da i mi imamo vježbu, ali kad su na mojoj ruci vidjeli krv, shvatili su što se dogodilo. A ja sam bila u šoku i samo sam razmišljala kako se ne smijem pomicati za slučaj da mi je ozlijeđena kralježnica - opisuje Mateja.
Prevezli su je u koprivničku bolnicu, koja je od KB-a Dubrava, gdje su specijalizirani za ovakve slučajeve, zatražila stručno mišljenje. Odgovorili su im da treba na operaciju, koja je bila zakazana za pet dana.
- Ta je neizvjesnost bila užasna jer nisam znala kad će biti operacija, kako će sve proći, nisam se smjela pomicati, podizati gornji dio tijela, jela sam na slamku... - prisjeća se Mateja.
Kad je došlo vrijeme za operaciju, bila je fokusirana, usredotočena, kao i uvijek dotad u životu. Sigurna je da joj je ta usredotočenost pomogla i da se oporavi triput brže nego što bi inače.
Operirali su je, ugradili su joj dvije šipke i četiri vijka. Sutradan je s fizioterapeutkinjom već bila na nogama. Šipke su i dalje u njoj.
- Rekli su mi da sljedećih osam mjeseci neću moći šetati psa, a imamo ih četiri kod kuće. Svaki nagli potez bio bi koban. Runa, koju sam kao štene donijela iz Švedske, tad nije imala još dvije godine, i taman sam je bila pripremala za licencu potražnog psa, za koju su potrebni vrlo zahtjevni treninzi i kontinuitet. No odustajanje nije dolazilo u obzir - nastavlja Mateja.
Prvog je dana nakon operacije uspjela prehodati od kreveta do WC-a, a onda, malo po malo, sve dalje i dulje. Imala je veliku podršku obitelji i fizioterapeuta.
- Kad sam nakon operacije stala na noge, zamislila sam svog četverogodišnjeg sina Luku, on mi je bio najveća inspiracija za oporavak. Svaki sam dan vježbala, jela zdravo, uzimala kalcij i proteine. Nakon šest tjedana rana je zacijelila i ja sam već bila na prvom treningu s Runom - kaže nam kroz smijeh i dodaje:
- Svi su se čudili što smo nas dvije već bile na terenu. A osam tjedana nakon operacije izašle smo na prvi komisijski trening K9 tima HGSS-a. Ja sam imala i prijenosni krevet kako bih mogla leći kad osjetim potrebu. A Runa je sve odradila savršeno.
Mateja u potragama prođe sama i 15 kilometara, pas i dvostruko više. Drugi je uvjet za licencu da se pas snalazi na nepristupačnom terenu, strmim padinama, a uvjet je i savladavanje tirolske prečnice, kad je pas na konopu, u krilu vodiča. Mora, osim toga, znati otkrivati unesrećenu osobu i bez naredbe vodiča.
Danas, niti osam mjeseci od nesreće i operacije, Mateja i Runa potpuno su licencirani K9 tim za spašavanje. Sudjelovale su u više stvarnih potraga, uključujući nedavnu potragu za staricom koja je odlutala i nisu je mogli pronaći pet dana. Tragale su i za slovenskom planinarkom koja je nedavno proklizala i ozlijedila nogu na Žumberku. Mateja ne zna u koliko je potraga dosad sudjelovala, to je teško reći, no zna da je posebna, golema sreća nekog spasiti. I njena Runa obožava svoj posao.
- Rekli su mi da više nikad neću moći podignuti više od tri kilograma, a sada držim Runu od 17 kila u naručju - smije se Mateja, koja je prekršila medicinske zakonitosti sporog oporavka. Vjeruje da fizička spremnost, koju je kao iskusna planinarka i HGSS-ovka imala, i pozitivan stav u kombinaciji čine čuda. Taman je prije vlastite nesreće završila bila i zimski tečaj HGSS-a, koji joj je, vjeruje, uvelike pomogao u oporavku. Na tečaju HGSS-ovci sedam dana na snijegu vuku saonice s unesrećenim, njih šestero u timu, vozeći turno skije, namijenjene skijanju izvan staza, za skijaško planinarenje.
- Želim biti društveno korisna. Mogla sam, nakon nesreće, dići ruke od svega, reći sebi da odustajem od HGSS-a, no to ne bih bila ja. A Runa, Runa je član obitelji, i moja vrlo dobra prijateljica - zaključuje Mateja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
