Andrej Plenković u Kijevu je nabrijao svoj govor. Hoće li sad Rusija nabrijati svoj odgovor?

Andrej Plenković poznat je kao šampion dedramatizacije.

Svaku situaciju nastoji smiriti, svaki problem umanjiti, svaku krizu spustiti. Svaku napetost retorički ispuhati.

Zašto je onda takav Plenković jučer toliko dramatizirao svoju poruku "Krim je Ukrajina", pa je još izrekao na ukrajinskom jeziku, na inauguracijskom summitu Krimske platforme u Kijevu?

HTV je u središnjem Dnevniku dostojno obilježio ovaj događaj pod naslovom "Pljesak za Plenkovića", jer za državnu televiziju upravo to je bio "highlight" tog govora, činjenica da je premijer dobio pljesak.

Je li onda Plenković u Kijevu doista igrao za veliki pljesak, dok je u glavnom gradu Ukrajine govorio o tome kako je Krim dio njezina teritorija? I bi li hrvatski premijer jednaki pljesak dobio i da nije tako nabrijao svoju poruku koja je zvučala kao slogan na izborima?

Ili kao Titova parola "Trst je naš".

Rusija pod sankcijama

Nije Plenkovićeva poruka odstupala od onoga što je kao diplomat, kao zastupnik u Europskom parlamentu, pa i kao hrvatski premijer, dosad govorio o Krimu i Ukrajini. To je, uostalom, na tragu politike Europske unije čiji su predstavnici, među kojima i Plenkovićev prijatelj Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, redom poručivali kako "ne priznaju i neće priznati nezakonitu aneksiju Krima i Sevastopolja Rusiji".

Rusija je zbog Krima pod sankcijama Zapada. 

I mogao je Plenković, ponavljamo, istu poruku uputiti poslovično dedramatizirajućim tonom i retorikom kojom inače relativizira domaće krize, probleme, afere i skandale. Zašto je onda uputio ako dramatičan apel? Kao da je htio biti najveća zvijezda kijevskog summita. Ali i kao da je htio da njegova izjava najglasnije odjekne u Moskvi.

Ruska osveta

Zadnji puta kad je Plenković govorio o "ilegalnoj aneksiji Krima" ruske banke obustavile su kredite Agrokoru i time izazvale prvu veliku krizu u Plenkovićevu premijerskom mandatu. Hoće li sada biti reakcije Moskve?

U principu, mnogi će zaključiti da Plenković nije jučer rekao ništa pogrešno. Problem je, međutim, način na koji je to rekao. Kao i da je to uopće išao govoriti. Jer Hrvatska bi sada trebala strepiti od odgovora Rusije.

Već se kalkulira s obustavom isporuke plina i tome slično.

Zanimljivo, dvije godine nakon krize s Agrokorom, ruski veleposlanik Anvar Azimov, onaj koji je u odori s odličjima objavio da ruske banke puštaju Agrokor niz vodu, hvalio se kako je Rusija u godinu dana izvezla u Hrvatsku plina u vrijednosti 700 milijuna eura.

Rusija, dakle, zarađuje na Hrvatskoj.

Ruska poezija

Otada, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman ugostio je ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova u Hrvatskoj i hvalio se kako je "dragom Sergeju" svojedobno na ruskom čitao poeziju koju je pisao Lavrov, a kojeg je Grlić Radman nazvao "toplom dušom". Možda će Grlić Radman sada opet morati vježbati čitanje ruske poezije.

Uglavnom, Rusija je odavno svjesna Plenkovićeva stava oko Ukrajine, činilo se da se pomirila s tim, pa čak i s pokušajem da se preko lex Agrokora spriječi rusko preuzimanje strateške tvrtke, nakon čega su Rusi ipak dobio svoj dio vlasništva, nastavila se trgovina, uvoz plina, diplomatski odnosi...

Putinov pionir

Plenković je koalirao s Milanom Bandićem, dobitnikom Putinova odličja, Plenković je podržao kandidaturu Kolinde Grabar Kitarović koja se družila s Putinom u Moskvi i čiji je suprug dobio posao u tvrtki povezanoj s ruskim kapitalom, a HDZ njeguje posebno dobre odnose s Viktorom Orbanom, Putinovim pionirom i klonom u Budimpešti.

Zašto je onda Plenković dramatizirao svoju poruku o Krimu?

Mogao je to biti rutinski politički istup profesionalnog diplomata u kojem bi ponovio stare stavove, priklonio se europskim partnerima i vratio u Zagreb bez suvišnih pitanja. Ali eto, Plenković je nabrijao svoj govor.

Hoće li ovoga puta Rusija nabrijati svoj odgovor?