Znanstvenici su objavili rezultate prve sveobuhvatne studije drevne DNA srednjovjekovnih slavenskih populacija koja otkriva podrijetlo Slavena i doseljenje Hrvata na istočnu obalu Jadrana. Studija međunarodnog tima od oko 40 istraživača iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske objavljena je 3. rujna 2025. u uglednom znanstvenom časopisu Nature. Sudjelovali su i hrvatski stručnjaci, akademik Mario Šlaus iz Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dr. sc. Radomir Jurić, bivši ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru.
Sekvenciranjem više od 550 drevnih genoma znanstvenici su potvrdili da su se Slaveni doselili s područja današnje južne Bjelorusije i sjeverne Ukrajine, uglavnom uz gornji tok rijeke Dnjepar. Migracije su se dogodile počevši od 6. stoljeća i zahvatile područja od Baltika do Balkana te od Labe do Volge. Genetski podaci pokazuju da se u Hrvatskoj proces doseljenja razlikovao od sjevernih slavenskih regija. Dok je u Poljskoj i istočnoj Njemačkoj dolazak Slavena doveo gotovo do potpune genetske promjene lokalnog stanovništva, u Hrvatskoj su se novi doseljenici u većoj mjeri miješali s lokalnim zajednicama, stvarajući hibridne populacije, piše Jutarnji.
„Drevna DNA iz Hrvatske pokazuje značajan priljev istočnoeuropskog podrijetla, ali ne i potpunu genetsku zamjenu. Istočnoeuropski doseljenici miješali su se s lokalnim stanovništvom, stvarajući nove, hibridne zajednice. Genetske analize pokazuju da se u današnjim balkanskim populacijama udio dolaznog stanovništva često kreće oko polovice, što naglašava složenu demografsku povijest regije“, ističu istraživači s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju.
Posebno važni nalazi dolaze s arheološkog nalazišta Velim kod Zadra. „Neki od najstarijih ukopa pokazuju tragove novih istočnoeuropskih doseljenika, ali i do 30 posto ranije postojećeg lokalnog stanovništva. To potvrđuje da slavenska migracija u Hrvatskoj nije bila osvajački val, nego dugotrajan proces miješanih brakova i prilagodbe“, kaže dr. sc. Radomir Jurić.
Akademik Mario Šlaus dodaje da su Hrvati na Jadran stigli u drugoj polovici 7. stoljeća, iako neki tragovi mogu ukazivati na ranija doseljenja. „Za razliku od drugih zajednica, Hrvati su tijekom migracija rado primali došljake, ali i starosjedioce. Egalitarizam je vladao u zajednicama, pa su tako jedni uz druge pokapane genetski različite osobe“, pojašnjava Šlaus.
Studija također otkriva da se slavenske migracije nisu odvijale kao vojni pohodi. Umjesto osvajanja, doseljenici su gradili nove zajednice u fleksibilnim društvenim okvirima, često organiziranim oko proširenih obitelji i srodničkih veza. „Slavenska ekspanzija nije bila monolitna, nego mozaik različitih skupina koje su se na svoj način prilagođavale lokalnim uvjetima, što sugerira da nikada nije postojao jedinstveni slavenski identitet, nego mnogi“, dodaje Zuzana Hofmanová, jedna od autorica studije.
Prema Johannesu Krauseu, direktoru Instituta Max Planck, širenje Slavena „vjerojatno je bio posljednji veliki demografski događaj kontinentalnih razmjera koji je trajno preoblikovao genetski i jezični krajolik Europe“. Novi genetski dokazi omogućuju znanstvenicima da popune praznine u pisanju i arheologiji te prate stvarni opseg slavenskih migracija koje i danas odjekuju u jezicima, kulturama i DNA milijuna ljudi diljem Europe, piše Večernji.