Danas slavimo 35 godina interneta onakvim kakvim ga poznajemo. Točnije, interneta koji se razvio u ono što imamo danas. Google i društvene mreže tada nisu postojale u obliku koji danas poznajemo, a “web” je bio ideja koja se tek probijala iz CERN-a.
Berners Lee je do kraja 1990. već imao prvi web server i browser koji je radio, toliko rano da je na serveru stajala i čuvena naljepnica ‘DO NOT POWER IT DOWN’.
WorldWideWeb je nastao na starom alatu NeXTSTEP-u i u početku je bio vezan uz NeXT računala, koja su bila rijetka, pa je web morao dobiti i alternativu za običnije strojeve. Upravo zato je u CERN-u ubrzo razvijen i Line Mode Browser, jednostavniji browser koji je radio na više sustava i time web učinio dostupnijim široj zajednici.
Zašto je WorldWideWeb bio toliko važan? Jer je spojio ključne komponente koje su webu trebale da postane stvarno upotrebljiv, pregledavanje linkova, otvaranje dokumenata i uređivanje stranica na istom mjestu. Berners Lee ga opisuje kao ‘browser editor’, a kasnije je preimenovan u Nexus da se ne miješa naziv programa s nazivom same mreže World Wide Web. U prijevodu, to nije bio samo alat za konzumaciju, nego i alat za stvaranje, što je kasnije postalo jedna od ključnih ideja weba.
Još jedna velika prekretnica došla je 30. travnja 1993., kad je CERN objavio web tehnologiju u javnu domenu, bez naknada i licenci. To je jedan od razloga zašto se web mogao širiti tako brzo, svatko je mogao napraviti svoj server, svoj browser, svoj site, bez pregovora i plaćanja prava. Danas to zvuči normalno, ali u svijetu u kojem su standardi često bili zatvoreni i kontrolirani, ta odluka je bila ogromna.
Kad se danas vraćamo na period razvoja prvih internet preglednika, lako je zaboraviti koliko je web bio krhak i “ručni rad”. Ljudi su doslovno raspravljali kako ga nazvati, od ‘The MESH’ do raznih drugih prijedloga, a sve se vrtjelo oko toga da informacije mogu biti povezane linkovima i da se do njih može doći jednostavno. I upravo zato je priča o prvom browseru zanimljiva i danas, jer nam je ona podsjetnik da stvari koje uzimamo zdravo za gotovo često krenu kao mali program na jednom računalu, u jednoj sobi, s idejom koja tek traži publiku.