Dok su nedavne solarne oluje krasile noćno nebo Zemlje spektakularnom polarnom svjetlošću, astronomi su po prvi put u povijesti svjedočili sličnom, ali daleko snažnijem i zlokobnijem događaju na zvijezdi izvan našeg Sunčevog sustava. Ova divovska eksplozija, poznata kao izbačaj koronalne mase (CME), toliko je moćna da bi mogla u potpunosti uništiti atmosferu bilo kojeg planeta u svojoj blizini, postavljajući ključna pitanja o tome gdje bismo u svemiru uopće trebali tražiti život, piše CNN.
Ovo revolucionarno otkriće, objavljeno u prestižnom časopisu *Nature*, nudi prvi izravni dokaz o postojanju izvanzemaljskog "svemirskog vremena" i otvara novo poglavlje u razumijevanju nasilne prirode zvijezda.
Decenijama duga potraga
Izbačaji koronalne mase su masivne erupcije ioniziranog plina, odnosno plazme, i magnetskih polja iz vanjske atmosfere zvijezde. Na Suncu ih redovito promatramo; kada su usmjereni prema Zemlji, mogu uzrokovati geomagnetske oluje koje, osim što stvaraju aurore, mogu ometati komunikacije, satelitske operacije i električne mreže.
"Astronomi su desetljećima željeli uočiti izbačaj koronalne mase na drugoj zvijezdi", izjavio je dr. Joe Callingham s Nizozemskog instituta za radio astronomiju (ASTRON), vodeći autor studije.
"Prethodna su otkrića upućivala na njihovo postojanje, ali nikada nismo imali potvrdu da je materijal definitivno pobjegao u svemir. Sada smo to uspjeli po prvi put."
Ključ detekcije bio je specifičan radiosignal, poznat kao "radioprasak tipa II". "Takva vrsta radiosignala ne bi postojala da materijal nije u potpunosti napustio magnetski mjehur zvijezde", dodaje Callingham. "Drugim riječima, uzrokovan je CME-om."
Zvijer od crvenog patuljka
Eksplozija je potekla od zvijezde imena StKM 1-1262, crvenog patuljka udaljenog oko 130 svjetlosnih godina od Zemlje.
Iako ima tek polovicu mase našeg Sunca, ova zvijezda je daleko ekstremnija: rotira 20 puta brže i posjeduje magnetsko polje koje je procijenjeno kao 300 puta jače. Oluja koju je oslobodila kretala se nevjerojatnom brzinom od 2400 kilometara u sekundi (oko 8,6 milijuna kilometara na sat). Takvu brzinu postiže tek jedan od otprilike 2000 izbačaja s našeg Sunca.
"Zvijezda se ponaša kao iznimno magnetizirana, kipuća kanta plazme. Ovaj je izbačaj 10 do 100 tisuća puta snažniji od najjačeg koji Sunce može proizvesti", slikovito je opisao Cyril Tasse, koautor studije s Pariškog opservatorija.
"Ovo otvara prozor u izvanzemaljsko svemirsko vrijeme."
Tehnologija iza otkrića
Ovaj povijesni uspjeh omogućen je kombinacijom dvaju moćnih instrumenata i inovativne analitičke tehnike. Tim je koristio mrežu radioteleskopa LOFAR (Low Frequency Array), koja se sastoji od tisuća antena diljem Europe, kako bi uhvatio slabašni radiosignal.
"Trebala nam je osjetljivost i frekvencijski raspon LOFAR-a da bismo detektirali radiovalove", objasnio je koautor David Konijn.
"A bez svemirskog opservatorija XMM-Newton Europske svemirske agencije, ne bismo mogli odrediti kretanje CME-a niti ga staviti u solarni kontekst. Nijedan teleskop sam ne bi bio dovoljan – trebali su nam oba."
Promatranja XMM-Newtona u rendgenskom spektru otkrila su temperaturu, rotaciju i sjaj zvijezde, što je bilo ključno za interpretaciju podataka i dokazivanje da se doista radi o izbačaju koronalne mase.
Implikacije za potragu za "Zemljom 2.0"
Otkriće ima duboke posljedice za potragu za nastanjivim planetima. Crveni patuljci su najčešći tip zvijezda u našoj galaksiji, a oko njih je otkriven velik broj egzoplaneta. Budući da su te zvijezde hladnije i tamnije od Sunca, njihova "naseljiva zona" – područje gdje bi planet mogao imati tekuću vodu – nalazi se puno bliže zvijezdi. Međutim, ova blizina čini planete iznimno ranjivima. Erupcija snage one zabilježene na zvijezdi StKM 1-1262 bila bi dovoljno brza i gusta da potpuno "otpuše" atmosferu s planeta u naseljivoj zoni.
"Čini se da ekstremno svemirsko vrijeme može biti još izraženije oko manjih zvijezda, koje su primarni domaćini potencijalno nastanjivih egzoplaneta", rekao je Henrik Eklund iz ESA-e.
"To ima važne implikacije za to kako ti planeti zadržavaju svoje atmosfere i, posljedično, ostaju li nastanjivi tijekom vremena."
Drugim riječima, čak i ako se planet nalazi na savršenoj udaljenosti, bez zaštitne atmosfere ostaje samo gola stijena, slična Marsu.
Ovaj rad označava početak nove ere u proučavanju zvjezdanih oluja. Znanstvenici se sada nadaju budućim projektima, poput golemog radioteleskopa Square Kilometre Array (SKA), koji će moći detektirati stotine ovakvih događaja.
To će im omogućiti da utvrde koliko su česti i kakav stvarni utjecaj imaju na planete, pružajući ključne smjernice u vječnoj potrazi za drugom Zemljom.